Neću se baviti navodima iz optužnice protiv generala Ivana Čermaka i Mladena Markača kao neki koji licemjerno stadoše naricati nad sudbinom Hrvatske, nad navodno povrijeđenom istinom o Domovinskome ratu, nad dostojanstvom hrvatskih 'heroja'... Uostalom, zašto bih ja dao svoj glas raštimanom zboru političara, novinara ali i pravnika koji pokazuju nevjerojatan nedostatak minimalne pravne kulture ponavljajući da će povijesna istina biti obranjena na sudu jer i gdje će optuženici imati priliku dokazati svoju nevinost?

Ja ću danas objasniti zašto mislim da je, načelno, Carla del Ponte u pravu, što se to zna od samoga početka i zbog čega bi, ako još itko iole odgovoran smatra da smo ozbiljna država ili da imamo pravo da nas se tretira kao ozbiljne ljude, smjesta trebalo zašutjeti i dopustiti pravnim stručnjacima da obave svoj posao.

Pročitao sam danas u novinama ťotkrićeŤ da Italija tiho pritišče Hrvatsku zbog esula, da neće potpisati famozni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, te da nam nema pristupa Europi do daljnjeg! Što se tiče Italije, problem je za Hrvatsku mnogo dublji i nije od jučer! Riječ je o tome da Italija sustavno revidira svoju noviju povijest (a s tim automatski i našu). Njihovi političari idu tako daleko da govore da neće priznavati više Osimske sporazume, jer da oni ne vrijede za novonastale države nego samo za bivšu itd. Nažalost, moram konstatirati da naše novine ne informiraju dovoljno o tome, da političari šute i da ne žele da se o tome mnogo raspravlja. Ne reagiraju ni intelektualci, ni udruge građana! Zar je savjest ovog naroda ušutkana? Je li moguće da nam se to događa?

Zar smo toliko umrtvljeni da ne možemo dići glas ni za ono što je naše? Zar ćemo drugima dopustiti da pišu našu povijest, da brišu žrtve podnesene stoljećima za šaku eura, za pregršt praznih obećanja, samo zato da bismo ťušli u EuropuŤ, kao da će time sami od sebe, nekom čarolijom svi naši problemi biti riješeni?

Treba cijeniti svaki entuzijazam potaknut nekim plemenitim ili za opće dobro važnim ciljem. Ima plemenitih ciljeva, ali ih rijetko susrećemo, ima i ciljeva koji vode općem dobru, ali se s njima u vezi daju samo razna obećanja, a entuzijazam sve češće vidimo samo nad nekim iznimno rijetkim i skupim automobilima ili materijalnim dobrima stečenim na neki ťvolšebanŤ način. Upravo je zato tako lijepo vidjeti entuzijazam s kojim potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti kreće u bitku protiv nasilja u školama. Ima neke odlučnosti u njezinim izjavama, ima žara i oduševljenja s akcijama koje planira, ima svega – osim znanja i stručnosti.

Kaže nam tako gospođa potpredsjednica i ministrica, da će u nekim ustanovama biti izloženo, objavljeno (u kamen uklesano?) da u tim ustanovama vlada ťnulta tolerancija nasiljaŤ. To je neka nova sintagma, nejasna sadržaja, koja bi zapravo trebala značiti da se u tim ustanovama neće tolerirati nasilje, da će ljudi prema nasilju biti netolerantni.

Zašto šuti službena Hrvatska: Esuli, fojbe i konclogoraši

Kronologija toga ťrazmahivanjaŤ i ťzaboravljanjaŤ gotovo je potresna do suza, do nevjerojatnosti, do pitanja – pa kome mi to dajemo poreznu (građansku) kunu, zar da hrvatska vlast pomaže strancima, a svoje ljude ignorira, vara ih?!