|
|
 |
Dnevnik putnika |
Zapisi s putovanja |
 |
Happy T-people
Pula, prosinac 2004.
Nisam se dugo, dugoooo skitao nigdje po svijetu, već više od pol godine, pa sam se nekako ulijenio i otromboljio čitajući sve šta stignem i šta mi dođe pod ruku.
Tako sam danas dobio T-mjesečnicu. Nije obilata, tek pokoji listak pink boje, ali mi je ipak izmamila osmjeh na lice. Ne zato što to znači da nisam u drugom stanju, nego zato što govorim o T-mobile informativnom pink «newsletteru» kojim nas redovito opskrbljuju i žele nešto ljepše, bolje i više. Evo sada nam žele 'ugodne i radosne blagdane'. Hendrik Kasteel osobno.
Ne znam kome sve Hendrik to šalje, ali meni nije slao nikad do sada, pa ni ovaj put. Ja sam taj «newsletter» dobio na uvid zahvaljujući mojoj boljoj polovici. Glasio je na nju. Ja isto imam T-Mobile mobitel (to vam je isti klinac kao i VIP, ali mi je HT-Mobile nekako izgledao «hrvatskiji» dok nije postao T-Mobile nakon čega je to sve isti drek) , ali mene Hendrik ne šljivi jedan posto. Možda zato jer sam ja uvijek tmuran i nadrkan, pa i nisam reprezentativni uzorak prosječnog T-Mobile pretplatnika. Ja sam onaj koji kvari taj prosjek. A kako izgleda prosijek saznao sam kad sam na naslovnici «newslettera» ugledao Gopca kako ušuškan u kapicu Djeda Mraza umilno pokušava pajkiti na T-Mobile jastuku. I onda sam okrenuo dvije strane i vidio da to nije «newsletter» nego magazin Plus.
A unutra, ljudi moji, toliko sretnog naroda, veselih lica, širokih osmjeha.... ne moš vjerovati.
| Đir po merkatu
Pula, petak, 28. svibanj 2004
Vrijeme je za moju večernju skitnju po gradu, ali je počela neka sitna kiša i ne ide mi se nigdje van. Uhvatila me nekakva jebena fjaka i ne mogu mrdnuti. Sjedim i švrljam po računalu. To mora biti da je kakva dalmatinska fjaka, ali možda i obična domaća fjapavost. Fjapavitis vulgaris.
Cijeli dan sam zatvoren u kući i naporno šljakam. Barem se meni tako čini. Danas nisam radio ni podnevnu pauzu jer su me natrpali poslom u zadnji čas. Lenjin bi bio ponosan da me vidi. Bogme i drug Tito i cijeli komitet di una volta i SSRNH i mama i tata i ... jednom rječju svi. A najviše moj sadašnji šef. Cijelo prijepodne sam se samo redovito ustajao otvarati haustor svim poštarima i dostavljačima računa koji zvone baš na moje zvono. Pas im se mesa najeo. Jednom ću se sjurit dolje urlajući po stubištu iz sveg glasa i lupajući po gelenderu, pa ako ih odmah ne trefi šlag i ako nemaju nešto za isporučiti baš meni, nekoga ću dobro nalupati. Ima me poprilično. Susjeda mi.
| I dođe taj dan, svečan i radostan...
Otvorena je nova Gradska knjižnica
Pula, 05.05.2004.
Napokon smo dočekali i taj izuzetni dan koji čeka već par generacija pulskih ljubitelja knjige.
Na ponos i veselje puljana, puležana i polesana otvorena je nova Gradska knižnica, smještena u nekadašnjim halama gradske tiskare u samome središtu grada.
To je sigurno najljepša knjižnica u Hrvatskoj i jedna od najljepših knjižnica na ovim Mediteranskim prostorima. Možda bi joj Aleksandrijska mogla konkurirati da nije izgorila.
Ja tamo nikad nisam bio. Samo da se zna.
| Ministar opće prakse
Pula, 30. prosinca 2003.
Još dan-dva i ode još jedna godina. Godina uspona i padova, godina uspjeha i neuspjeha – kako je koga za'vatilo. Ja sam ove godine slabo putovao, pa nisam puno novoga ni doživio ni vidio po bijelome svijetu. I osjećam se "žo de bala". Uglavnom sam umjereno šljakao na podizanju tehnološko-intelektualno-informatičkog nivoa vodeće EU industrije – one Švapske. Sve skupa jedva da sam četiri mjeseca ove godine putovao okolo. A to vam je skoro pa ništa. I što je najbolje ništa pametniji se nisam vratio doma. Martin tam, Martin sim.
A dotle se kod nas otvorile autoceste, tuneli, održala predizborna kampanja, pa izbori, pa sjahaše Ivica da uzjaši Ivo (šteta da mu nije ime Marica – čisto rime radi), novi i stari saborski junci i vukovi položiše zavjet domovini (?!), Vladu formiraše i malkice okrnjiše i sve je pic-pic. Čista ćibu-ćiba poezija.
| Nostalgija
Subota, 11.10.2003, Munchen
Opet sam na putu i opet u Munchenu. Samo na desetak dana, ali sve mi teže pada boravak od kuće. Drži me misao da sam već idući tjedan doma.
Od dosade sam opet malo skitao po Munchenu, lunjao po dućanima, gledao ulične artiste, slušao Peruansku glazbu, gledao vježbe vartogasaca nasred Marienplatza, pojeo «Semel mit Wurst» na Wiktualienmarktu, popio pivce (bezalkoholno :-( ) u Augustineru i potrošio gomilu love na kojekakve gluposti i poklončiće. Ne da mi vrag mira pa moram kupiti nešto za one moje doma. I praznici su pred vratima, pa nije zgorega imati nekakvu sitnicu za svaku dragu osobu.
Cijelo sam jutro, muvajući se među ljudima, vukao sobom nekakav osjećaj nostalgije za kućom i sve skupa me nije previše veselilo pa sam već u dva sata sjeo na vlak i zapičio prema svome hotelu.
Sjedeći uz prozor promatrao sam ljude na peronima, gledao kako svaki od njih žuri nekome svome cilju, nekome susretu ili povratku kući, zaokupljeni mislima i ne primjećujući da ih netko gleda.
| |
| 
|
vremenska prognoza |
|
|
|
 |
| |
|
pretraživanje |
|
| |
