Piše: Mirjana Krizmanić
Treba cijeniti svaki entuzijazam potaknut nekim plemenitim ili za opće dobro važnim ciljem. Ima plemenitih ciljeva, ali ih rijetko susrećemo, ima i ciljeva koji vode općem dobru, ali se s njima u vezi daju samo razna obećanja, a entuzijazam sve češće vidimo samo nad nekim iznimno rijetkim i skupim automobilima ili materijalnim dobrima stečenim na neki »volšeban« način. Upravo je zato tako lijepo vidjeti entuzijazam s kojim potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti kreće u bitku protiv nasilja u školama. Ima neke odlučnosti u njezinim izjavama, ima žara i oduševljenja s akcijama koje planira, ima svega – osim znanja i stručnosti.
Kaže nam tako gospođa potpredsjednica i ministrica, da će u nekim ustanovama biti izloženo, objavljeno (u kamen uklesano?) da u tim ustanovama vlada »nulta tolerancija nasilja«. To je neka nova sintagma, nejasna sadržaja, koja bi zapravo trebala značiti da se u tim ustanovama neće tolerirati nasilje, da će ljudi prema nasilju biti netolerantni.
Postoji, naime, uz toleranciju i netolerancija, ali smo to u našem društvu već zaboravili, jer se u pravilu tolerira ono što ne bi trebalo, a netolerira ono što bi trebalo tolerirati.
Na primjer, toleriraju se različiti, pa i stravični, načini izražavanja poštovanja prema ustašama i njihovim nedjelima, koje se u civiliziranom društvu ne bi smjelo tolerirati, a netoleriraju se ljudi koji se na bilo koji način razlikuju od većine, a trebalo bi ih tolerirati.
Ovih smo dana doznali da postoji i »nulta tolerancija« koju gospođa potpredsjednica Vlade predlaže čak i za Banske dvore, jer se, valjda, oni koji tamo rade međusobno nasilno obračunavaju. Obaviješteni smo istom prigodom da će se nasilje u školama suzbijati ne samo tom »nultom tolerancijom nasilja«, nego će u školama biti postavljeni i tzv. sandučići povjerenja.
Učinkovitost obaju prijedloga ovisit će o cilju koji njima želimo postići. Ako je cilj suzbijanje fizičkoga i vidljivoga nasilja među djecom, ono će se vjerojatno smanjiti. To će smanjenje vjerojatno dovesti do povećanja psihološkog nasilja, pa će se djeca međusobno (šaptom) vrijeđati, kritizirati, ignorirati i sl.
Nasilje se, naime, među djecom kao i među odraslima ne može spriječiti takvim mjerama, nego odgojem i poučavanjem za život u različitim oblicima manjih ili većih zajednica.
Djecu bi već u obitelji trebalo poučavati, naročito primjerom roditeljskog ponašanja, o različitim nenasilnim načinima razrješavanja sukoba, o poštivanju tuđih prava, o toleranciji prema različitima (bili oni bolji ili lošiji od nas), o čitavom nizu postupaka koji pridonose snošljivim odnosima među djecom i odraslima. Takav bi odgoj i obrazovanje trebalo, dakako, nastaviti u vrtiću, školi i svim ostalim mjestima gdje se radi s mladim ljudima. Trebalo bi, dakako, o svemu tome poučiti i roditelje, kao i nastavnike koji će ih svemu tome poučavati, a koji često ni sami ne znaju dovoljno o toleranciji i opravdanjima za njezino postojanje i poticanje.
Sandučići povjerenja, kao drugi od iznesenih prijedloga za suzbijanje nasilja, zamisao je vrijedna svake pažnje, jer se time potiče tajno, anonimno iznošenje, u najmanju ruku, pritužbi na drugu djecu i/ili nastavnike. Možda će se djeca u sandučićima povjerenja moći požaliti i na svoje roditelje, djedove i bake, tete i ujake, pa ako treba i na susjede U nekim su strašnim vremenima i u nekim zemljama iza tadašnje željezne zavjese djeca bila poticana da prijavljuju svoje roditelje, ako se ti roditelji baš nisu slagali s politikom vlasti ili prosudbama vođe.
Sandučići povjerenja neće od djece tražiti ništa slično, ali će im pružiti prigodu da skriveni od javnosti optuže drugu djecu i nastavnike za nasilje i tko zna kakva još nedjela, koja će zagolicati dječju maštu. Temeljna je poruka takve akcije da ima istina koje se ne mogu reći jasno i glasno pred razredom i svima kojih se tiču, nego samo u »sandučiću povjerenja«. Umjesto da se djecu uči kako će braniti svoja prava i suprotstavit se nasilnicima, da im se pruži sva zaštita kad to učine, a nasilnike izloži javnoj osudi, poučava ih se da se požale »sandučiću povjerenja«.
I što će se nakon toga dogoditi? Hoće li nastavnici čitati poruke »povjerenja« i tada nešto s njima u vezi poduzeti, ne znajući, dakako, jesu li i u kojoj mjeri točne? Ili neće poduzeti ništa, jer je sve to rečeno u »povjerenju«? I što će nakon toga biti s dječjim povjerenjem?
Nastavnici bi uz pomoć stručnih suradnika (psihologa, pedagoga i dr.) trebali sami bdjeti nad djecom i truditi se otkriti djecu koja su zaista maltretirana, a ne samo pogođena u dječjoj igri ili gruboj šali.
Ali nema smisla ulaziti u čitav niz postojećih metoda i tehnika za suzbijanje nasilja, kad ćemo to riješiti mjerama koje je ministrica proglasila prikladnima.
U ovoj će nas zemlji zaista dotući neznanje, nestručnost i amaterizam, koji proizlaze iz dobrih namjera i ciljeva. Nema više smisla spominjati čime je popločan put u pakao, jer smo u velikoj mjeri već odavno barem na njegovim vratima.
Istodobno dok nam se nudi netolerancija nasilja, djecu se nasilno prisiljava na gledanje filma koji bi svako etičko povjerenstvo bilo dužno zabraniti. Potpredsjednica Vlade izjavljuje da film nije gledala pa ne može ništa o njemu reći, a podatak da je riječ o zornom prikazu pobačaja nije joj dovoljan da zaključi kako je riječ o neprimjerenu obliku poučavanja i nasilju nad djecom.
Ministrica je i odlučno izjavila da se o nasilju u školama neće održavati tribine i okrugli stolovi nego će se odmah krenuti u akciju, pa makar time djecu samo naučili na tužakanje i potajno jadikovanje.
Međutim, tribine i okrugli stolovi mogli bi gospođi ministrici pomoći u sagledavanju čitavog raspona postupaka i načina suzbijanja nasilja, pa bi stoga za školsku djecu uistinu bilo dobro da je ipak prije svega odlučila barem čuti stručnjake.
Nasilje se, naime, neće smanjiti postavljanjem sandučića povjerenja i nultom tolerancijom nasilja nego sustavnim stručnim akcijama, te odgojem i obrazovanjem za nenasilno rješavanje sukoba i život u zajednici.
(Izvor: vjesnik.hr )
28.02.2004.
Osobni stav