Zar smo toliko umrtvljeni da ne možemo dići glas ni za ono što je naše? Zar ćemo drugima dopustiti da pišu našu povijest, da brišu žrtve podnesene stoljećima za šaku eura, za pregršt praznih obećanja, samo zato da bismo »ušli u Europu«, kao da će time sami od sebe, nekom čarolijom svi naši problemi biti riješeni?

Cijela ta priča o esulima nije slučajna nego je riječ o lukavu i smišljenu djelovanju talijanske vanjske politike koje je u ovom svojem dijelu jasno usmjereno protiv Hrvatske, njezina naroda i njezine povijesti! Sve se radi perfidno i sustavno.
Kad su prije tri godine ušli u talijansku vladu, neofašisti su si osigurali najprije podršku Amerike kao velesile. Problem odnosa s Izraelom, također, je nedavno riješen. Prije nekoliko je mjeseci potpredsjednik vlade i predsjednik Alleanza nazionale, stanke reformiranih talijanskih nacionalfašista, Fini bio u Tel Avivu i ispričao se izraelskom narodu i vladi za rasističke antisemitske zakone koje je donio Mussolini za vrijeme fašizma.

U Italiji se Mussolinijevi kipići slobodno prodaju na tezgama, a oko Nove godine po svim kioscima uz kalendare s razgolićenim starletama moglo se kupiti i kalendare s njegovim povijesnim fotografijama. Mussolini u svim pozama za cijelu godinu! Postoji sva sila recentne publicistike koja na neprihvatljiv način pokušava rehabilitirati Mussolinija, prikazujući ga kao dobrog čovjeka i patriota, kojeg je, eto, Hitler odveo u propast. Nedavno sam vidio i knjigu »Nepoznati duce« gdje se prezentiraju i, dakako, sa simpatijom tumače Mussolinijeve slike koje je propaganda onomad cenzurirala, jer nisu bile dovoljno »muževne«.
Tako se pokazuje da je i on bio čestit čovjek od krvi i mesa, a ne onaj kompromitirani pajaco na kojeg smo navikli u »imperatorskom« napuhanom stavu. Sam Berlusconi je izjavio prošlog ljeta jednom engleskom novinaru da »Mussolini nije nikad nikoga ubio« i da je »svoje protivnike samo slao u inozemstvo na odmor«.

Uvjeren sam da je Italija od odgovarajućih instanci, prije svega od Sjedinjenih Američkih Država tražila i dobila posebnu »zaštitničku« ulogu u području Jadrana. Berlusconi se dodvoravao Bushu u vezi s ratom u Iraku, tamo je poslao i svoje ljude, od kojih je devetnaest već poginulo (valjda naši momci neće jednako ginuti za tuđe ciljeve)! Podršku Americi Italija nije dala bez razloga. Kao što su od saveznika 1915. u Londonu tražili i dobili Istru i Južni Tirol da bi ušli u rat protiv Austrije i Njemačke, tako sada Italija ima druge pretenzije. Frano Supilo se sigurno okreće u grobu kad vidi i čuje ovo što naši političari rade danas! Gdje je danas čovjek njegove energije i zanosa da digne svoj glas protiv trgovine našom zemljom?

O talijanskim namjerama prema našem teritoriju postoje brojni dokumenti, to se iščitava iz svakoga njihova poteza. Spomenut ću programatsku knjigu Adolfa Ursa, zastupnika neofašističke pseudodemokratizirane Alleanza Nazionale, trenutačno zamjenika ministra za proizvodne aktivnosti u talijanskoj vladi.
Njegova knjiga »Euroglobal«, izišla iz tiska u svibnju 2003. jasno govori o talijanskim ciljevima na našoj obali. Pod naslovom »Talijanski Drang nach Osten« pisao sam o tome u rubrici Stajališta u Vjesniku od 27. lipnja 2003.

Zbrojimo dva i dva! Pod tim uvjetima ulaziti u Europsku uniju je opasno, neizvjesno i riskantno. Ulazak u NATO ravan je samoubojstvu. To znači prihvatiti prešutno talijansku kontrolu Jadrana i naše lijepe obale za koju su Hrvati ginuli stoljećima!

Što nam koristi ući u EU i NATO, a izgubiti svoj identitet, svoju samosvojnost, pa čak i svoju zemlju i njenu prekrasnu obalu?

Autor je doktor medicinskih znanosti, psihijatar iz Splita.

(Izvor: www.vjesnik.hr )