Čak je i pastuh Emir odbio suradnju u stupidnoj izbornoj kampanji, kakva se razmahuje Hrvatskom, pa je kostimirani Slaven Letica morao pješaka na Svetu Geru. Gdje je slovenskim vojacima ostavio korpu voća i izazvao, kako tvrde Slovenci, ťozbiljan incidentŤ, vrijedan diplomatskog protesta. Jasno je da Letica – koji je u životu prošao put od, navodno, liberalnog intelektualca do Đapićeve izborne uzdanice – pokušava kapitalizirati svoju vizualnu sličnost s banom Josipom Jelačićem.

Piše: Mišo Cvijanović

U dalekim pedesetim godinama prošloga stoljeća Tribaljke, Grižanke i Bribirke na crikveničke su plesove, a bome i balove pod maskama, dolazile pješice, ča bi se reklo na hodeć. Od svojhih su rodnih kuća do početaka crikveničke, gledano s njihove strane, koračale u papučama domaće proizvodnje, ostavljajući ih po dolasku u grmlju, bi reć' graji, tamo negdje iza nogometnog igrališta pored Dubračine. Tek tada obuvale su cipele s visokim petama, što smo ih tada nazivali i salonkama, e da bi bile ravnopravne vazda dotjeranim mladim Crikveničankama. Nisu želje biti provincijalke, iako su i jedne i druge živjele s istim motom:ťŠtumik nima poneštri!Ť – što se pojede ne vidi se, što se obuče vidi se.

Tako bi, još od onih starih vremena, trebala glasiti poruka i pouka na kraju uspješno izvedene predstave – one u areni, gde su se gubile glave i gdje su pobjednici krvlju gubitnika zaslužili pljesak, ali i one današnje, svagdašnjo-političke, gdje se gube radna mjesta, stečena prava, teritorije i nešto što se samo po sebi razumije da nam pripada kao narodu koji živi na ovim prostorima. Naravno da se na ove današnje to odnosi u preneseno-posprdnom smislu. Jer nema se čemu pljeskati koliko god se oni trudili.

Jest da sam rođen Ťonomť sistemu, jest da sam bio pionir i omladinac, jest da politički bacam Ťulijevoť, jest da sam bio Ťprimjeran vojnikť, jest da sam škole i fakultet završio u ono doba, jest da je to trajalo dulje nego je bilo neophodno, ali isto tako jest da mi je ovaj sistem već napunio jaja i doveo do toga da mi se gadi živjeti u vlastitoj domovini. I onda krivim domovinu. A nije domovina kriva.

Predizborne koalicije i kojekakve političko-interesne kombinacije osvajanja ili zadržavanja vlasti, uspjele su spojiti i ono nespojivo. Globalno, lokalno i još lokalnije... mješaju se ulje i voda – čim malo zamućkaš čini ti se da se uspjelo pomješati, ali kako ostaviš malo da odstoji odmah se odvaja jedno od drugoga. Ne mogu skupa i gotovo. Ako malo zagriješ ulje pa mu dodaš vodu – nastaje kaos u kužini – pršti na sve strane i imaš bogme šta čistiti nakon tog eksperimenta.