O Zagrebu da i ne govorim! Mi smo, doduše, u Zagrebu imali i rodbine i starih porodičnih prijatelja, pa nam nije bio neznan, ali su mnogi radi odlaska na »Zagrebački velesajam« ili nekakav drugi školski izlet na Plasima prvi put u životu ušli u vlak, a u Agramu u tramvaj. U većinu zagrebačkih zgrada, od prelijepe zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta na dalje, gledali bi kao junaci jedne od najdražih i najčitanijih knjiga našega djetinjstva, »Vlaka u snijegu« Mate Lovraka, nećakinja kojega je bila profesorica u Crikvenici. Ako ne baš mi osnovci, naše su nastavnice bile uvjerene da svi purgeri, čak i oni koji su tada, a njihovi potomci i danas, čak i usred središta grada, što bi Talijani rekli centro di centro, imali zahode izvan stana, u dvorištu, što se s blještavijih i manje blještavih glavnih zagrebačkih ulica i ne vidi, dakle da svi ti purgeri znaju – da smo provincijalci. Tih se kompleksa, od brucoških metropolskih dana do obranjenih diplomskih radova na zagrebačkim fakultetima, mnogi nisu oslobodili... Iako razuman čovjek eventualno samo u djetinjstvu, junoškim danima, mladosti može misli da je provincija u – provinciji. S godinama shvati da netko može biti i rođen i odškolovan u belom Zagreb-gradu, umjetničkom Parizu, vječnom Rimu, dostojanstvenom Londonu, carskom Beču ili uvijek gospodskom Pragu – i zavijek ostati provincijalac.

Zbog čega me danas tokalo pisati o provincijalcima? Zbog toga što mi je u Rijeci, u Zagrebu, u Hrvatskoj već puna pipa provincijalaca, posebice onih koji se dokazima o vlastitu provincijalizmu još razmeću, najčešće trošeći ne svoj, nego novac nas poreznih obveznika, uz to nas još pokušavajući uvjeriti kako je sve to dobro za naš grad, za našu naciju, za naš narod, za našu domovinu.