Pitam se ponekad šta sam ja to dragome Bogu skrivio pa da mi je namjenio ovakvu domovinu kakvu danas imam. I pitam se to sve češće i češće.
Jest da sam rođen «onom» sistemu, jest da sam bio pionir i omladinac, jest da politički bacam «ulijevo», jest da sam bio «primjeran vojnik», jest da sam škole i fakultet završio u ono doba, jest da je to trajalo dulje nego je bilo neophodno, ali isto tako jest da mi je ovaj sistem već napunio jaja i doveo do toga da mi se gadi živjeti u vlastitoj domovini. I onda krivim domovinu. A nije domovina kriva.
Ona je bila moja domovina i u «jednoumlju», samo što su bilmezi koji su nas onda vodili u «bolje sutra» bili drugačiji. Manje su se busali domovinom u prsa i manje su krali i potkradali domovinu od ovih iz današneg «bezumlja». Ali ni ti što danas kradu i potkradaju, na ovaj ili onaj način, nisu ono najstrašnije što nam se događa. Najstrašnije je to što su nam se dogodili oni koji sve to gledaju i ne čine ništa da bi to spriječili i kaznili, oni koji su legitimitet izbornih pobjeda ostvarili lažnim predizbornim obećanjima, dodvoravanjem i uvlačenjem – i kada su se uspeli na vlast nisu učinili ništa da kazne te koji su nas potkradali i krali godinama prije i da ih natjeraju da vrate sve ono što su nakrali. Nisu učinili ništa, dapače legalizirali su pljačke i otimačinu kojekakvim zakonskim dodacima kojima su lopovi kažnjeni plaćanjem «poreza» na ono što su popljačkali. Nigdje se nije čulo da su lopovi to i uplatili u državnu kesu.
I sada, u ovo predizborno doba, se ti isti spremaju da nas uvjere kako nije bilo dovoljno vremena da učine sve ono šta su namjeravali, uvjeravaju nas kako ipak živimo bolje nego dok njih nije bilo, kako je dug, koji su u ime domovine napravili u inozemstvu, maltene beznačajan, kako će pošteno donijeti zakon o ukidanju vlastitog lopovluka pod motom «zabrane sukoba interesa», kako će ovo kako će ono ....i tako bi mogli nabrajati do u nedogled.
Dotle su se oni koji su popušili na prethodnim izborima uspjeli konsolidirati, izbaciti isturene lopove iz vlastitih redova i osvježeni i očišćeni toliko da i izgledaju kao nakon dobrog purgativa, uhvatili predizbornog inžinjeringa i mlaćenja prazne slame. Čak su u žaru borbe našli i neke «prislušne bube» u utičnicama nepoznate lokacije i porijekla, optuživši za to one na vlasti i očekujući valjda da će im tako zadati odlučijući udarac. Štaviše i film su snimili i prikazali zažutjelom novinarskom društvu koje je jedva dočekalo novu temu koja prodaje njihove tiskovine.
Hrabreći sam sebe i očekujući «samouvjereno» svoj trijumf na izborima i povratak na vlast, novi se HDZ čelnik vidi već u ulozi premijera, pa mu se odani slugani već tako počinju i obraćati. A on maše, domahuje i šepuri se na već viđen način.
Hvata me tiha jeza već i od same pomisli da bi se to moglo dogoditi pa sam sebe pitam i dvojim nije li ipak domovina u qrcu? Kakva je to domovina u kojoj takvi tipusi mogu doći uopće u kombinaciju da razmišljaju o nekakvoj političkoj aktivnosti? Pamet mi stane samo od pomisli da bi jedan Sanader mogao biti premijer. Premijer ne bi smio biti već samim tim što je na čelu jedne političke stranke, a ne samo zato što je Sanader (to je dodatni razlog). Dok su ga HDZ-ovci birali (ili se sam izgurao) na čelo stranke bolila me patka za njega – to je bilo čisto unutarstranačka stvar, ali kada jedan takav treba doći na čelo moje domovine – e onda mi to počinje bacati na ganglije. Nnaročito kada vidim kako za sobom vuče onog plišano-isfucanog Šeksa, koji slinavo podlokanim smješkom izvlači neke stare «bube iz glave» i koji mu je za sada jedna od uzdanica.
I onda se stvarno pitam šta smo mi svi skupa skrivili dragome Bogu.
Stric
01.10.2003.
Osobni stav