Rasprodaje se sve što imalo vrijedi samo da bi se kupio socijalni mir, a ne da bi se lova ulagala u nešto pametno, nešto što će zaposliti ovu vojsku nezaposlenih koja se iz dana u dan «statistički smanjuje», ali samo na papiru i u izjavama ozbiljnog i «pametnog izraza lica» pred TV kamerama. Za velika ulaganja, poput autoputa Zagreb-Split, nemilice se uzimaju krediti od kojekakvih stranih banaka i daju se državna jamstva, izdaju obveznice i stvaraju dugovi koje će ova gomila priglupih birača vraćati godinama zajedno sa vlastitom djecom i unucima. Ako ta djeca i unuci ne popizde pa odu iz «lijepe njihove» i pošalju nas sve zajedno u tri lijepe naše. A kako je krenulo upravo tako će se i dogoditi.

Prodaju sve, poput pijanca kojega hvata delirijum tremens i koji rasprodaje sve iz obiteljske kuće, samo da bi imao za sebe i svoju cugu. Ili još bolje – poput narkomana koji je spreman i silom oteti kućno blago samo da se domogne love za kojekakve opijate. I ova se naša vlast opija kako ne bi progledala i vidjela u kakav nas ponor gura, a uz to nas uporno ubjeđuju, svim raspoloživim sredstvima priopćavanja, kako nam je svaki dan sve bolje i bolje i kako treba još samo malo stisnuti i remen i gaće i guzicu i eto nam «boljeg sutra».

Najblesavije u svemu tome je da mi to sve gledamo i stojimo skrštenih ruku. Kao ovce. Valjda smo zgranuti i nismo u stanju shvatiti šta se dešava, pa nećemo reagirati sve dok ove benetine ne rasprodaju svo «kućno blago» koje su godinama gradili i stjecali naši preci. Koliko je njima godina trebalo da to izgrade i steknu, toliko će nama trebati samo da vratimo dugove koje su nam ovi, a bogme još i više oni prije njih, nabacili na pleća. Ili nas «boli patak», da ne kažem qrac, pa nam ni u ludilu ne pada na pamet da nešto poduzmemo jer to ionako nije «naša briga».

Ova apatija i «baš me boli» pristup, je najbrži i najgori način da ubrzano otegnemo papke. Moralno, financijski, a mnogi bogami i fizički. Nikad neće dočekati «bolje sutra».

O tom «boljem sutra» slušam od kada sam se rodio, ali nikako da ga dočekam. Jedina je razlika da sam onda imao svoju domovinu, domovinu koja je bila moja i naša. Danas isto imam domovinu, koja je puno manje moja i naša, a puno više njihova. Za sada. Ni njihova neće biti više kada uspiju rasprodati sve ono što se dade prodati. Onda će to sve biti nečije tuđe i mi ćemo biti poput podstanara u vlastitoj kući.