Proljeće Ivana Galeba (ulomak)
Sklapam ponovo oči, i gle, kao da to nije roj mladih muica to oko moje glave igra tjeran u kovitlac dakom vjetra koji po tek prosuenoj zemlji ara male virove praine, već da to oko mene ume moja minula proljeća. mirim na mladom proljetnom suncu i osjećam da sad već ivotu ne treba traiti drugog cilja ni dubljeg smisla.
Vedar sunčani dan, i kora ljeba, i krpa neba sa akom zvijezda nad glavom i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve elje ute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skrtene ruke.
Na koncu sviju staza stoji utnja i mir sa svime: iroki mir sa bolom, s ljudima, sa ivotom sa samim sobom. U meni tiina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi sunca.
Zar se na tako malo ivot sveo? Je li to starost, preivjelost, umor? Ili posljednja, vrhovna mudrost: krajnja odreka svega?
Ne znam. Osjećam samo da nema stvarnijeg dobra od toga: mir sa radoću, s bolom - i preplavljenost - suncem."
Vladan Desnica
09.12.2010. |