Ovih se dana priča samo o Dukatu i Agrokoru, o tome kako se LuRa (ili RaLu) uopće uspio domoći takvog diva, ponosa Hrvatske tranzicije i jedne od rijetko uspješnih i perspektivnih „domaćih“ firmi. „Pašče jedno šofersko“ se osililo pa to prodalo strancima, a da nikoga nije ni pitao ni savjetovao se npr. sa Todorićem ili Sanaderom. Odjednom se svi čudom čude kako je jedan šofer uopće uspio doći do tako vrijedne imovine u jednoj „demokratskoj“ državi kao što je naša. Kao da u ovoj „lijepoj našoj“ ne postoji nijedan drugi šofer koji je „jamio“ i veselo lajao mašući ćelom i drsko vas gledao u oči.
A zna se (u stvari znalo se to onih davnih godina pred povjesni rascjep bivše Juge, ali se izgleda „zaboravilo“ sve do ovih potresnih trenutaka) da je LuRa (ili RaLu) do love došao tako da je kamionom Zagrebačke Mljekare u nekoliko navrata prevezao pun kamion mrskih nam jugo-dinara u Bosnu i tamo ih mjenjao za nama toliko drage Njemačke marke, a sve kako bi se uspjela zaustaviti strašna financijska kataklizma buduće hrvatske države u koju nas je imala namjeru gurnuti agresorska banda na čelu sa JNA i drugom Slobom.
A cijeli taj lova-konvoj bio je pod patronatom miloga nam ZNA SE koga, pokoj mu duši, jer ZNA SE da mali LuRa tih dana nije imao ni za vlastiti kamion. Ni za rabljeni.
Naravno da se poneki kamion s lovom (u povratku s DM), u svoj toj predratnoj gužvi mogao zagubiti ili su ga mogli napasti drumski razbojnici koji su se tih dana palili na balvane i rušili ih po svim prilaznim cestama prema Bosni i brdovitim krajevima. Ili mu je možda pukla guma, a onda se zna koliko je golema šoferska tuga. Pregolema.
Mali je lovac Luka nakon toga ulovio vuka i uspio kupiti firmu u kojoj je vozio kamion, u ono doba još uvijek u društvenom vlasništvu. I tu prestaje sva ta nejasna i zamagljena strane te uspješne tranzicijske privatizacije sve do današnjih dana.
U međuvremenu se mali šoferčić, koji je tim vožnjama kamiona punih love stavljao svoju glavu u torbu za Lijepu našu, uspio uljuditi, razmisliti i zaključiti da je najbolje da zaposli gomilu mladih i školovanih managera (obavezno naglasiti da su to timski igrači) koji bi pod njegovom dirigentskom palicom vodili firmu. I to je najljepši dio priče. Ekipa je uspješno radila i stvorila jedno od najuspješnijih i najhrvatskijih poduzeća u zemlji. Stvorili su izvrsne proizvode pod zajedničkim nazivom Dukat i tu im bez daljnjeg treba skinuti kapu. Koliko je tu pripomogla država (i državne subvencije – tj naše porezne uplate) i da li je uopće pripomogla to se još ne zna, ali činjenica je da je Dukat postao prepoznatljiv brand (to se sada tako kaže).
U međuvremenu se šofer oženio, dobio djecu i preselio se u Švicarsku (ni priča o ausrtijskoj carici Sisi nije romantičnija). Tamo su krave puno ljepše i zdravije i daju još bjelje mlijeko i govore tri jezika a da uopće nisu u EU.
I dok je jedno jutro, nepuna dva dana nakon sastanka s Polančecom, muzao neku švicarsku ljubičastu kravicu (čudom se čudeći da je netko na njoj napisao Milka?!) visoko gore na travnatim i sočnim proplancima Alpi, naišao nekakav francuz, isti takav zaljubljenik u krave i sir, zapitao Lukicu da li možda netko tu u okolici prodaje mlijeko, ili možda cijeli kravicu ili čak štaviše cijelu tvornicu, ma šta tvornicu - cijeli brand.
I tako riječ po riječ, Luka uspio uvjeriti Jaquesa da su hrvatske krave još bolje od švicarskih, da daju mlijeko već složeno u tetrapaku ili Kronesovim bocama i da su svi oni koji u hrvatskoj nisu krave samo obični volovi. I dogovorili se oni, Francuz se odmah spustio do sela i direktno u švicarskoj banci isplatio Lukici 200.000.000.000,00 kn i 20 lipa.
I sad se našao nekakav uvrijeđeni Todor koji diže cijelu frku jer mu Lukica nije rekao da će ubuduće sastanke umjesto na čistom hrvatskom morati voditi na francuskom. I odmah otkazao Lukici i Jaquesu prijateljstvo i „sve njihove nestrateške proizvode“ (što god mu to značilo) odlučio više ne prodavati u svojim boteginima. Ali Todor se toliko raspekmezio i razderao, digao larmu da je cijela Vlada, poput profesora Baltazara, stala učeno klimati glavom ne bi li pronašla kakvo smisleno rješenje (u što iskreno sumnja cijelokupna javnost). Riješenje se još uvijek očekuje, a vjerojatno će se dogoditi i kakvo razrješenje (od grijehova, a ne s funkcija) u vidu plaćenih indulgencija i sve će završiti u stilu „Mir, mir, mir nitko nije kriv“.
Dotle se mi svi skupa čudimo kako to da je mlijeko još uvijek bijelo, kako to da nije pocrvenilo od stida ili se barem ukiselilo pa da se sve to pretvori u jedan veliki hrvatski sir pun ogromnih rupa. Ali tih rupa nikad neće biti ni približno toliko koliko ih ima u našim zakonima.
Zato složno zapjevajmo „Šoferska je tuga pregolema, puče bruka a rezerve nema.“
Crni Roko
P.S. "Rezervnih bruka" ima još, ali o njima ću u neko drugo vrijeme - kad mi slegne ova bruka, da ne "prejudiciram" bruke na pokvaren želudac.
02.04.2007.
Osobni stav