Nevjerojatno zvuče one mitingaške parole iz davnih dana jugonostalgije kada je biračko tijelo, popularno zvano «rulja», skandiralo ispred bina na mitinzima gomile parola među kojima se isticala i ona «Što je više laži, xxx nam je miliji i draži». Ono xxx je zamjena za prigodno ime ili nadimak opanjkanog druga ili drugarice, ovisno o direktivi iz komiteta, nalogu komesara na terenu i slično.
Danas s određene vremenske distance zvuči naivno, glupo i nerealno da su naši roditelji to mogli uzvikivati, pjeniti se i ljutiti zbog «širenja laži» o dotičnom drugu. Ili nedaj bože o lažima koje nam je drug ili drugarica servirao u nekom svom mitingaškom nastupu. Bože sačuvaj, to nikako nisu bili naši roditelji niti itko od nas. To se moglo desiti jedino u Njemačkoj u doba kad ih je Adolf zaludio i skrenuo s puta.
Vratimo li film zericu unazad, barem do zadnjih predizbornih mitinga, i prisjetimo se izvještaja s terena i vratimo u sjećanje TV snimke i priloge u kojima opet neki od nas ispred bina mašu panoima, posterima, parolama i opet po direktivi nekoga od novih komesara koji se danas nazivaju Public Relatins Manageri, glasnogovornici i kako god već, izbacuju parole, pjene se i odano pilje u lik koji obećava brda i doline. U stvari ne brda i doline nego samo obične, banalne i svakodnevne stvari poput većih mirovina, manjeg PDV-a, smanjenja državnog duga, novih radnih mjesta i još gomilu tih bla, bla, bla obećanja koja nam razgaljuju srca i duše.
Sjetite se samo kako ste se dobro osjećali barem u to predizborno vrijeme kada ste mogli birati svog idola i kolekciju obećanja za koja ste , ruku na srce, znali da su totalno šuplja, ali su vas svejedno uljuljkavala u pomisli na neko ljepše, bezbrižnije i radosnije sutra.
I kada cijeli taj cirkus prođe, splasne pobjednička euforija novih vlastodržaca i počne postizborno kukumavanje, shvatite da ste opet tamo gdje ste bili i prije, neću reći «u govnima» jer nije pristojno, i da vas ne čeka ništa ljepša i svjetlija budućnost. Mirovine nije moguće povećati niti vratiti dug penzićima «jer su se oni prije jako zadužili» pa se nema odakle. PDV isto tako nije moguće smanjiti jer to ne žele naši vanjski prijatelji, za razliku od vanjskih neprijatelja koje smo imali u ona mračna vremena. I ne samo to nego će se uvesti novi porez na ono na što se do sada nije plaćao – kruh, mlijeko i ostale osnovne namirnice.
A da bi se barem neka obećanja mogla ostvariti država će se još malo zadužiti i vanjski dug će se povećati. Uzet će se i novi standby aranžman od 141.300.000 $ «koji se neće trošiti nego će se čuvati samo za rezervu». Za svaki slučaj, zlu ne trebalo.
Ah da, još će se nešto od državnog bogatstva morati prodati vanjskim prijateljima znanima pod imenom «strateški partneri koji donose svježi kapital».
Tako radi cijeli svijet, pa kad već ne znaš sam šta bi radio onda je najbolje da pitaš strane konzultante. Moja pokojna baba nije bila nikakav konzultant ali je kužila stvar i znala je reći «Što je kuma donijela to je u dupetu i odnjela». Tako i ti strateški partneri i ulagači – donose mrvice, a odnose sve ono što ovo malo zaposlenih uspije stvoriti, tavoreći na minimalnim plaćama i preživljavajući od plaće do plaće.
Na kraju se zapitaš kako nam se to desilo? Kako su ovi jebivjetri došli na vlast? Tko je glasao za njih? Zašto smo im vjerovali?
Odgovor je jednostavan. Zato što smo papani i volimo kada nam govore ono što želimo čuti pa makar nas i lagali. I jedva čekamo nove izbore kako bi nam neki novi papani razgalili dušu i srce novim obećanjima. Pa makar nas još dublje gurnuli u bjedu i neimaštinu. Neću reći «u još veća govna» jer nije pristojno.
Crni Roko
«Neki» si mogu piuštiti godišnji odmor, a neki moraju i dalje rintati. :-))) . 10.08.2004.
Osobni stav