Izgleda da smo u ovih desetak i kusur godina svi skupa zaboravili tko je gradio gospodarske temelje današnjeg nam «milog doma» tj. Lijepe naše. U tom se razdoblju «zajednička kuća» kompletno pretumbala. Nije se renovirala i dogradila, uljepšala i proširila nego se rušila, krao se materijal, razgrabljivao i rasprodavao budi-bog-zašto, a sve da bi je lakše mogli kupiti «podobni i poslušni», a i poneki rodjak.
Cijeli posao vodila je, uredno i u skladu sa zakonima koje je sama donijela, država preko svojeg Fonda za privatizaciju. Ta ista država svu je tu imovinu u vidu poduzeća i ostale društvene imovine, jednostavnim činom otimačine prepisala sama sebi i na taj način Solomonski riješila pitanje privatizacije. To što su radnici u tim poduzećima desetljećima odvajali od svojih usta i usta svoje djece, a sve s ciljem da dosegnu neko «bolje sutra», obećano od istih onih koji su bili na čelu tih poduzeća, sve to nije bilo važno. Država je jednostavno otela radničku sirotinju, sve joj uzela i prepisala sama sebi. Zajedničko i naše postalo je njihovo. ( Ne mogu izdržat a da se ne podsjetim kako je «radnički transvestit» Račan jučer na kongresu SDP-a dubokoumno izjavio «Mi nismo oni». Za anale.)
U tome im je svesrdno pomogla ekipa iz uprava tih socijalistički omraženih OOUR-a i netom probuđeni menažeri ( ne manageri nego menažeri), «desetljećima sputavani čizmom socijalizma», a koji su eto «bili snalažljivi» pa su uspjeli kupiti sami ta posrnula poduzeća. Naravno da u tome trenutku većina njih nije imala lovu za tako nešto, ali opet je snalažljivost socijalističkih direktora došla do izražaja pa su uspjeli kupiti poduzeća novcem samih poduzeća. To su pravi socijalistički direktori koji su uspjeli shvatiti parolu «Snađi se druže».
Naravno da je u rukama takvih menažera i ono malo preostale zdrave ekonomije otišlo u, da prostite, «lijepi qrac». Radnici su postali teret firmama u kojima su Kutle & Tutle maheri gledali samo kako da se domognu kuća na «elitnim pozicijama» metropole, vila bez građevinskih dozvola negdje na moru u nekoj vukojebini s perspektivom elitnog okupljališta i te menažerije koja još nije dokučila da uz Armanijeva odijela ne idu opanci. I nije bilo drugog načina nego da im se dade otkaz. Radnicima, da ne bi bilo zabune. Ali ne baš odmah kad je taj novo-privatni poduzetnik tzv. menažer shvatio da su radnici višak, nego tek nakon godinu-dvije za koje vrijeme su radnici šljakali bez plaće. Menažeri su probali sve učiniti da se to ne desi, ali eto – desilo se.
I tako s vremenom se prodalo sve što se dalo prodati, a ono što ne vrijedi baš previše (osim imovine u vidu nekretnina, a još više u vidu prvlačnih i potencijalno skupocjenih lokacija) ostalo je Hrvatskom fondu za privatizaciju da i dalje pokušava to rasprodati i ubacit koju kunu u onemoćalu i nikad dovoljno punu državnu kasicu.
Pa je tako i Sunčani Hvar došao po n-ti put na red. Ovaj puta po modelu «partnerstva javnog i privatnog sektora” kako to veli naš ex-Škegro i eto baš to partnersvo zapalo njega i njegov fond. Država mu to daje za manje od pola već ponuđene cijene, na što je «radnička zatalasala se klasa», štampa sveudilj jalovo dreknula, oporba mlohavo i nezainteresirano dala slinave izjave, a glavati ex-ministar između ostaloga izjavio u Vjesniku:
„Jedan izvanredan projekt razvitka »Sunčanog Hvara«. I jedan suvremen europski model zajedničkog ulaganja, privatnog kapitala i neiskorištenih resursa u javnom vlasništvu, koji jedini može pomoći ozdravljenju i uzletu, ne vlastitom krivnjom, posrnulog turističkog prvaka. Eto, to je »ispod žita«. I puno neznanja, zavisti i politikantskog podmetanja.
Naravno da u svemu tome dobije bezrezervnu podršku predsjednika-recidiviste iz HFP-a, koji na televiziji (u prilogu centralnog Dnevniku HTV-a) dade imbecilno objašnjenje o tome kako je to sve «dobro, lijepo i jako korisno» . Ne baš tim riječima, ali u tom smislu i tonom kojim se obično obraćate nekom maloumnome do čijeg mišljenja ne držite koliko ni do lanjskog snijega. U stvari zaboli ga patak za vaše mišljenje. Važnije je šta o tome misli šef Ivo.
Zaboravio je jedino reći za koga je sve to korisno. Za radnike koji su podigli taj Sunčani Hvar sigurno nije. A možda i je dok god im ta državotvorna menažerija drži glavu pod vodom.
Crni Roko
09.05.2004.
Osobni stav