Komandosi po dvorištu i vrtu izvode vratolomije. Skakuću s grane na granu kao male vjeverice. Iz bešumnih helikoptera spušta se niz užad buljuk maskiranih spodoba. Jato batmana. Pred kućom oklopna čudovišta. Samohodno topništvo. Laseri sjevuckaju svodom nebeskim. Preko puta pod bajerom u smrdljivom potoku usidrila se podmornica. Doplovila Savom. A onda kroz muljeviti potok pod moje prozore u Prvču. Na tornjevima i periskopima leprša tisuće barjačića. Šarene plastične vrećice. Trule krpe i dronjci koje je pokupila jaružajući smrdljivim potokom. Sve to zrikam. Zurim iza zavjese. Paranoično se tresem od straha. Cvokoćem. Oglodao nokte do korijena. Crne spodobe i batmani i dalje naokolo lebde.

Tada mi odjednom sine silna misao. Poput munje. Pa to jedino može biti art-mafija. Zanjušili neizmjernu vrijednost mojih likovnih djela. Žele ih se dočepati. To su planetarne vrijednosti. Uložit će milijune zelembaća u moja platna. Već čujem kako brekću šleperi spremni da to blago prevezu iz moje Alibabine pećine u prestižne svjetske muzeje i galerije. Mene će oteti. Zatočiti u kristalno osvijetljenu atelijeru. Negdje na Djevičanskom otočju. Prisiliti da stvaram vrhunske sličurine. Silna je lova u igri! Eh, da mi je tada vidjeti zaprepaštena, jalna lica ostalih hrvatskih likovnjaka.

Ma šta ja tu trabunjam! Kakva art-mafija, kakvi bakrači? Koga to danas, nakon silnih instalacija i performansa, zanima? Koga zanimaju duhovne vrijednosti? Nisam u sebi ni završio pokajničku misao, kadli – tres.... bum...

Bujica crnih spodoba upada u kuću. Kuljaju iz uglova kao dim. U tom trenu posegnem za starom trofejnom puškom. Da obranim rodnu grudu. Domaju. Obraz. Napravim domoljubni junački pothvat za povijest. Ne rekoh ni »britva« ščepa me brat bratu tridesetak individua u crnim trikoima. Omotaše se oko mene kao ljute guje. Okice im zlobno svjetlucaju kroz proreze kapuljača. Da se ne derem, u usta mi uvališe gvalu starih sudopera. U trenu me ubaciše u moj atelijer – ravno pred tek započetu sliku »Propast pameti« na štefelaju.
Zavlada grobna tišina. Nečujno ulaze tri lika. Dva batmana i jedna batmanica. Ne dodirujući tlo. Lebde. Samo im crni ogrtači lepršaju. Sjedoše nasuprot meni. Skidaju batmanske krabulje. Dva lica prispjelih spodoba nikad nisam vidio. Srednju batmanicu odmah prepoznajem. To je čuvena tužibatmanica bakica Dragica Hagica. Žgoljava, sitna, zgrbljena, između dva krupna lika. Dva milorda. Govore finim oxfordskim naglaskom.

Bakica Dragica Hagica upiljila u mene izgubljene zločeste žute oči. Smrznuta, voštanog lica, mrzovoljno pomiče velike zube. Bulji u mene kroz debele naočale. Želi me hipnotizirati. Milordi-batmani – svaki s po jedne strane batman-babe. Na glavama im sudačke vlasulje. Sliče krepanim raščupanim psićima pekinezerima. Puštaju glasne plemenite zvukove i plinove iz svojih lordovskih crijeva. Jedan the lord ima lice lukave lisice, a drugi the lord lice bjeloglavog supa. Obojica rohavi, bubuljičavi. Podbuhli od silnog viskija. Kese na mene trule zube. Smrde po imperijalnom naftalinu.
Tako je moj atelijer postao, zahvaljujući prstu sudbine, alternativnim domom lordova.

Batmanica-tužibaba Dragica Hagica kucnu prstom po stolu. Seansa ispitivanja može početi. Obzirno se ispričava što ovako naglo upadaju. Žuri joj se. Nema, veli, vremena. Ima mnogo nejake unučadi. Tri reda oko peći. Treba zaraditi za krušac svakidašnji. Radi kao stara mazga. Tjera četiri šihte. Gladna dječja ustašca ne mogu čekati. Honorarno utjeruje pinku po balkanskim vrletima.
Milordi mudro klimaju glavama. The lord face bjeloglavi sup struže komade bureka i leskovačke mućkalice s kajmakom musavog ogrtača. Blagovao je uz čaj – u pet. Bakica Dragica Hagica korektno, u najboljoj jurističkoj maniri, pita imam li branitelja. Nemam – cvilim u očaju. Svi su me napustili. Čak i moji najbliži. To je naš narodni običaj, hrvatska tradicija. Čim se netko usosi u neku nevolju, svi se razbježe. Kao rakova djeca. Kao vrag od tamjana.

Da pozovem hrvatsko pravosuđe? Šta bilo! Prije bi se dovukli mastodonti i dinosauri, nego naša trapava i traljava pravda. Osim toga, nemam ih čime podmazivati. Ostao sam sam samcat... Lord the fox face priprijeti mi da moram biti kooperativan. Grozničavo smišljam kako se iz ovog džumbusa izvući. Odlučio sam! Praviti se lud. Treći stupanj debiliteta. Objesio donju usnu do pupka. Slinim. Kolutam očima. Lajem na žarulju. Mašem ušima kao slonić-tonić. Trzam glavom, pravim grimase, kreveljim se... Oponašam Tarzanovu čimpanzu Chitu.
Konzilij se kida i crkava od smijeha. Prokužili me da foliram. Nema više labavo, vele. Svi ste vi foliranti i simulanti. Vaše podatke strogo rafalno siječe jedan the lord. Pita i odmah odgovara: »Vi ste taj i taj, zvani the Rvat... Bilo bi probitačnije da ste the Rbin«, procijedi u bradu drugi plemeniti the lord.
Postavljaju mi nesuvisla, luda i idiotska pitanja. Ništa ne kužim. Razumio sam samo to ima li plava boja na mojim slikama nacionalističko značenje...

Odjedanput batman-tužibaba Dragica Hagica promijeni boju. Pozeleni pa pocrveni. Udari joj pjena na usta... trese se kao da je svi vrazi deru. Urla: »Dajte mi još okrivljenih, još okrivljenih, još i još... samo još okrivljenih!« Cijeli batmanski zbor u taktu jednoglasno skandira: »Još i još okrivljenih... okrivljenih još i još!« U međuvremenu su crni batman-komandosi prevrnuli svaki ugao u kući. Bagerom preorali vrt i dvorište. Prevrnuli svaku travčicu. Iz tube iscijedili boju. Raščupali kistove. Iz staklenki istresli pekmez i kisele krastavce. Ispitivali moga sivoga glupog mačka...
Bakica Dragica frkće. Grebe noktima po zraku, jauče: »Dajte mi još i još...«
Najednom se sruši. Poveselih se – skihnut će... Jeca tiho: »Još i još i još... šaljite!« U tom trenu zapjevaše seoski pijetli: »Ku-ku-ri-kuuu...« Bagica Dragica i the lordovi odjednom se izobličiše, uspaničiše se, mahnuše rukama...

Pokret – viknu. U trenu mali i veliki batmani, kao jato šišmiša, izletješe u noć. Puf! Nestadoše. Znojan i izmožden tupo buljim u nedovršenu sliku »Propast pameti«.

(Izvor: Vjesnik.hr )