Čitam jučer kako se Crkva, ako tako globalno nazovemo ovu vjersku instituciju, žali da joj Hrvatska država duguje preko šezdesetak milijuna kuna prema ugovoru s Vatikanom, a prema kojem je ova država dužna Crkvi mjesečno isplaćivati dvije plaće po svakoj crkvenoj župi. Pitanje je samo da li su to prosječne ili proračunske plaće, a iz tog pitanja je i nastala ova razlika koju Crkva potražuje.
I ne budi lijen malo sam procunjao po internetu da bih vidio koliko to župa uma u državi Rvackoj. Da ne duljim previše ostao sam PAF!.
Ti bokca pa tih župa u hrvatskoj prema crkvenoj evidenciji ima točno 1696. Pa ako to pomnožimo s dva ( prema ugovoru svaka župa ima pravo na dvije plaće) onda dobijemo jednu instituciju na grbači poreznih obveznika od 3392 zaposlenika koje plaćaju porezni obveznici a kojima upravlja Crkva. Ti 'državni zaposlenici' ne šljive ovu državu ni za tri suhe šljive, a nas porezne obveznike još manje. Čak štaviše očekuju da im se na nedjeljnjim misama dade i milodar i da se i dalje dodatno pune crkvene škrabice.
S još malo truda izračunao sam da je to mjesečno prosječno oko 12.500.000,00 kn (ovisno o spornom obliku plaće – proračunske ili prosječne) odnosno oko
150.000.000,00 kn godišnje – iznos od kojeg bi se dodatno moglo npr. u prosvjeti zaposliti barem 2000 novih učitelja, nastavnika ili profesora. Jer i oni su na istim proračunskim jaslama kao i sluge božje. Jedino što oni ne mogu nedjeljom ispred škole pružiti ruku i skupljati milodare. Oni se moraju snaći kako god znaju i umiju. I za svoj rad ili nerad odgovaraju toj državi i ministarstvu od kojeg dobivaju plaće, za razliku od Crkve koja odgovara samo Svevišnjem.
Ja shvaćam da i svećenstvo mora jesti, shvaćam da u dijelu pučanstva postoji i nekakva potreba za duhovnom potporom, ali mi nije jasno zašto to mora biti na račun poreznih obveznika. Zar Crkva ne zarađuje dovoljno ? Zar Crkva nema imovine koja joj nosi značajne prihode? Zar Crkvu nije sramota tražiti od svog izmoždenog stada da im i dalje trpa u sve veće škrabice iz kojih obnavljaju svoje crkvene dvore i bahato se upliće u naš svakodnevni život, a da do sada nisu napravili ništa od onoga humanoga na šta podsjećaju svoje vjernike. Nisu otvorili niti jednu ubožnicu, javnu kuhinju ili na bilokoji način materijalno svojim vlastitim sredstvima pomogli sirotinju koje je iz dana u dan sve više i više. Svi Caritasi i sva ona dobročinstva i pomoći kojima se diči ta Crkva, opet je ono skupljeno od nas poreznih obveznika i lako-vjernika.
Tri puta fuj za takvu Crkvu.
Stric
07.04.2004.
Osobni stav