Poslovni imenik
vijesti
danas
zanimljivosti
InfoTech
Humor
 
kolumne
Stričeva kuharica
Kumina makrobiotika
Dobra glazba
Portreti
Osobni stav
Škovacera
Duplerica
Moja Pula
More
Dnevnik putnika
Guzo na putu
Off the record
Zdravlje
Odasvud pomalo
 
gradski vodič
događaji
restorani
zabava
povijest grada
spomenici
prijevoz
smještaj
 
Kliknite i vidite �ta se krije s druge strane



Dostava stanja brojila el.energije.

Interaktivni plan grada Pule - CROMAPS



Ured za katastar.
Pregled zemlji�nih knjiga.
Parentium - nezavisni portal grada Poreča
Osobni stav
Neverending story


Mirjana Krizmanić piše u Vjesniku:

Nema mjesta nadi dok god podobnost napokon ne bude zamijenjena stručnošću

Ima tako nekih struka za koje ljudi smatraju da sve o njima znaju, pa da im ti stručnjaci uopće i ne trebaju. I psihologija je među strukama za koje ljudi pogrešno misle da stoga što i oni rasuđuju, pamte, osjećaju i uče, ne trebaju stručnjaka koji će ih poučiti tome kako će npr. bolje učiti ili lakše kontrolirati vlastitu ljutnju, kako će uspješnije surađivati s ljudima na poslu ili bolje razumjeti osobu s kojom žive.
Čini se da i naša nova vlada (opet jednom) ima takvo stajalište prema većem broju struka ili možda općenito prema znanju i vještinama. U prilog ovoj sumnji, među ostalim, govori i podatak da je mnogo ministara dobilo resore o kojima znaju malo ili ništa. Točnije rečeno: znaju toliko koliko netko tko vodi kućanstvo zna o gospodarstvu ili tko ima kućnog ljubimca o veterini.

Tko dovoljno dugo živi, sjećat će se da su nakon 1945. sva ravnateljska i direktorska mjesta bila političke dužnosti, na koje su mogli doći ne samo neprikladno obrazovane osobe nego i potpuno neobrazovani ljudi. U socijalizmu je neko vrijeme vrijedilo pravilo da podobna osoba zna i može sve što zaželi ili što joj se naredi, pa su direktori velikih poduzeća mogli biti frizeri, vodoinstalateri ili skladištari.


Tijekom dugih desetljeća pokazalo se da to baš i nije najprikladniji način rukovođenja i gospodarenja, pa su postupno na odgovorna mjesta počeli stizati podobni, ali obrazovani i sposobni ljudi, da bi na kraju tog razdoblja podobnost bila u većini slučajeva potpuno a zanemarena u korist stručnosti.
A onda smo dobili svoju državu i sve je krenulo ispočetka, pa danas gledamo već treću reprizu istoga lošeg filma. Opet se smjenjuju nepodobni, opet podobni vjeruju da znaju i mogu sve. Ako čovjek osvijesti činjenicu da mu život u većoj ili manjoj mjeri ovisi o sposobnostima, znanju i odgovornosti ljudi na vlasti, pa pokuša sa strane sagledati što nam se sada događa, morat će se rastužiti, zabrinuti i zgroziti.

Tužno je što u zemlji koja ima tako malo visoko školovanih ljudi i, kao i svaka druga zemlja, posebno malo iznimno sposobnih ljudi, upravo takvi moraju otići s mjesta na kojima su radili odgovorno i uspješno. Ravnatelj KBC Rebro, koji se unatoč iznimno uspješnom obavljanju svoje uže specijalnosti prihvatio vođenja KBC kako bi pridonio ostvarivanju određene vizije, više nije podoban za obavljanje te dužnosti. Kažu nam da mora otići zbog previše novca koje je potrošio liječeći bolesne ljude.

Iznimno obrazovana i sposobna ravnateljica Zavoda za zapošljavanje, koja je doista predano obavljala svoj posao, dajući sve od sebe da unaprijedi područje u kojem je radila, doznaje iz novina da je više ne trebaju.
Hrvatska nema mnogo ljudi poput dr. Paladina i dr. Crnković-Pozaić, ali i ovi malobrojni što ih ima očito joj ne trebaju. Istodobno dok se iznimno vrsne osobe uklanja s funkcija koje su uspješno obavljale, u ministarstvima se namještaju ljudi protiv kojih se vode kazneni postupci.
U tzv. doba mraka moralo se pri zapošljavanju donijeti potvrdu o nekažnjavanju i ne postojanju kaznenog postupka. Danas to, očito, više nikome nije potrebno i nikog ne zanima, pa da nema vrijednih novinara koji nam otkrivaju raznorazne »nepodopštine« tih ljudi, začas bismo pri samom vrhu imali hrpu ljudi protiv kojih se vode kazneni postupci. Poput iznimno sposobnih, očito u ovoj zemlji nema ni dovoljno podobnih. Zaista imamo razloga biti zgroženi.
Ali povrh svega imamo razloga biti i zabrinuti, jer će naša sudbina velikim dijelom ovisiti o uspješnosti pregovora naših ministara s predstavnicima Europske unije. Kao što smo imali prigodu vidjeti, Europa je s nama već uvelike u pregovorima o npr. uvozu hrane u našu zemlju.

Iako će vjerojatno proći još mnoge godine prije nego što nam otvori svoja vrata, ona već marno širi svoj utjecaj na naše područje. Ima u tome, dakako, mnogo dobroga i korisnog za nas, ali i potencijalno opasnoga i štetnoga, pa je stoga iznimno važno da u takvim pregovorima sudjeluju vrsni i iznimno dobro upućeni pregovarači. Pregovaranje je također jedan od primjera kombinacije znanja, vještina i osobina ličnosti, koje ljudi smatraju nečim što je svima dano i što svatko zna i može raditi.
Kad naši novi ministri odlaze na pregovore u Bruxelles i sa smiješkom navješćuju da će postići što želimo, ako ne prije onda u trećem krugu, trebalo bi nam se svima stisnuti srce od straha. S jedne strane, riječ je o ljudima koji vjerojatno nisu upoznati sa svim finesama funkcioniranja Europske unije i koji nemaju iskustva s pregovaranjima, a posebice s pregovaranjima na tako visokoj razini.

Nasuprot njima sjede ljudi školovani za posao koji obavljaju, iskusni u tom poslu i usmjereni na postizanje što boljih uvjeta za »tvrtku« kojoj pripadaju.
Iako smo, doduše samo u odnosima sa Slovenijom, već osjetili posljedice nevješto vođenih pregovora i brzopletih potpisa, to će biti sitnica prema onome što nam se može dogoditi budu li naši ministri pregovarali s predstavnicima Europe, imajući u vidu samo jedan cilj: da im se svide i potaknu ih da nam daju pozitivno mišljenje.
Pritom ne treba zaboraviti da u Hrvatskoj ima ljudi koji su školovani na europskim sveučilištima, koji u tančine poznaju funkcioniranje Europske unije, koji govore nekoliko europskih jezika i koji su, povrh svega, vješti pregovarači.
Kad bi takvi ljudi pregovarali u ime Republike Hrvatske naša bi zabrinutost mogla biti zamijenjena nadom u uspješnost pregovora. Ali primjeri ljudi koji su uspješno obavljali svoju dužnost, pa ipak s nje moraju otići, pokazuju nam da nema mjesta nadi dok god stručnost napokon ne zamijeni podobnost.

(Izvor: Vjesnik.hr )


03.04.2004.
Nemoguće ostvariti vezu prema bazi podataka!
povratakOsobni stav