Nekako ispalo, da sam ja proročki kupio limenke čistog zraka. Sve ostalo dečki rasprodali po kratkom postupku. Zlatno pravilo da se mučno stečen imetak ne kupuje od onoga tko ga je stvarao, nego od nasljednika, u nas dobilo zakonske okvire. Tvornice, hotele, morsku obalu, otoke. Jasno, strancu.

Krenuli u prodaju i osnovnih praelemenata, bez kojih nema života. Nude vodu. Za koji dan će dokapitalizirati i hrvatski zrak. Samo dioničari moći će udisati prodani zrak, a mi ostali kako znamo i umijemo. I tako već dišemo na škrge. Kako čujem, već se vrše pregovori s Mongolijom, da od njih uvezemo čisti mongolski zrak. Pored naftovoda, polaže se i zrakovod. Odvrneš pipu i udišeš. Raj na zemlji.

Nažalost, kad sam obavljao osobnu inventuru svoga tužna stanja u kući, gadno sam se zblenuo. Od tri limenke čistoga hrvatskog zraka, ostala ispravna samo jedna. Jednu mi je netko ukrao, kad je bio u gostima. Uvjeren da je u limenki gulaš. Druga izdušila. Točno. Na dnu rupa. Njuškam i hodam s praznom limenkom po stanu. Da me netko sa strane promatra, pomislio bi da sam skrenuo pameću.
I jesam. Priznajem. Svakojake mračne misli motaju mi se po glavi. Kuda to mi idemo? Kao da sam sudjelovao u gradnji kule babilonske. Svi mi skupa. Netko nam uzmiješao jezike. Niti itko ikoga čuje niti razumije.

Možeš se slobodno derati svom bližnjem u uho pomagaj. On te ne razumije. Kao da govoriš kineski. Od jednog hrvatskog jezika, nastalo stotine. Brat brata ne razumije. Što hoćemo. Ne znamo. Kuda smo krenuli, pojma nemamo. Vele u Europu. Kao da iznad Europe piše, nužni izlaz. Sve će kao ona nama riješiti.
Zato tu posljednju limenku čistog hrvatskog zraka čuvam kao oko u glavi. Prije spavanja, nježno je stavljam pod jastuk. Sanjam strašne snove. Morbidne.

Kao idem Ilicom. Krenuo sam od Jelačić placa prema mitnici. Nije važno, kojoj. Dubrava, Črnomerec, Savski most. Čitam natpise na dućanima. Paničarim. To više nije moj grad. Sve natpisi na čudnim jezicima. Hrvatskog nešto ima, ali to još nije prodano. Kramar do kramara. Solariji, instituti ljepote.
Budim se znojan, očajan. Gdje su sada ti bivši ratoborni puristi hrvatskog jezika. Koji su se kretali Lijepom našom s pravopisom za pâsom. Bubneš krivu riječ, a on, bub pravopisom po glavi. I tu svoje prste imala babilonska kula. Osvanulo pet pravopisa. Kojeg da se držiš. Graditelji hrvatskog jezika ne razgovaraju jedan s drugim. Dure se.

Jedino narod munjevito odbacio druže i drugarice. Ni prije se nije to oslovljavanje ne znam kako koristilo.
Ni prije gospodinu doktoru nisi smio reći druže. Odrezao bi neki krivi organ. Sad smo svi gospoda i gospođe. Sirotinja obožava da ih se zove gospodom. Kad mi netko u trgovini, pjevušećim glasom kaže gospodine, znam da će me debelo prevariti. Osobito kad me vidi gdje kupujem, a pored mene se koči natpis, akcija. Jaka akcija! Sirotinja i kašalj ne mogu se skriti.

Hodam s limenkom čistog hrvatskog zraka po stanu i zborim sam sa sobom. Hm, zraka još ima i nešto vode. Gledam kroz prozor. Vidim svoju subraću što nevoljko hodaju ulicom. I njih muče gadne misli. Svi mrgodni, zabrinuti. Nitko se ne smije niti fićuka. Odjeveni u plastične pernate jakne, s vrećicama u rukama. Na njima natpisi. Strani. Zastala starica nasred ceste. Ni sama ne zna, kuda će.
Ispred moga prozora izraslo moćno drvo. Kud brže. Ima na njemu već dobrih grana, ako si želiš skratiti muke. Ja na njegove grančice, s pomoću štapa za pecanje, vješam hranu za ptice. Sjenice. Jasno, hrana uvezena iz Mađarske. Misle Mađari i na ptice nebeske. Kad pročitaš, što na kutijici piše i koji su tu sve minerali i sastojci, dođe ti da počneš po njima kljucati.

Ptice nebeske. Blago njima. Niti oru, niti žanju, a opet žive. A kako sam osobno pao na niske grane, htio bi postati pod stare dane ptica. Gledam staricu dolje na cesti. Nešto maše rukama. Nekud bi sirota poletjela, ali nema kuda.

Vele da je naš praotac Adam razumio jezik životinja. Jasno dok ga skupa s Evom nisu najurili iz raja. Šamansko upoznavanje životinjskih jezika simbol je povratka u edensko stanje. Taj životinjski pravi jezik, ostao je u ptica. On se može razumjeti samo kad ste u određenom duhovnom stanju.
Slutim, da sam tom duhovnom stanju jako blizu. Počeo sam razumijevati jezik ptica nebeskih. Ali ne ovih na grančicama, koje hranim, nego naših političkih ptica. Koji niti oru, niti žanju, a opet bogovski žive. Navukli si debele mirovine, plaće. Cvrkuću i grakću od jutra do sutra. Sjede udobno u Saboru. Svako jato za sebe. Nije bez vraga gospodin Vitez nazvao naš Sabor, kokošinjcem.
Uhvatila se dva ministra i natežu pred javnošću kišnu glistu, naše očajno zdravstvo. Jedan bivši, drugi sadašnji. Natežu se zbog nečega što samo njih dvojica razumiju. A pacijenti čekaju. Mnogi i ne dočekaju. Kljucaju se nježno kljunovima, bivši i sadašnji ministar financija. Je, nije... akademski cvrkuću, a vrijeme ide.

I nitko da u Sabor pusti pravog tvora, pa da se društvo uozbilji. Da shvati, da ipak sve u ovoj zemlji nije kokošinjac ni idilični cvrkut lasta. Danas voditi državu vrhunsko je umijeće.
Veliki te potrgaju kao vukovi. Kad si s vukovima, trebaš vučji zavijati, a ne cvrkutati. Je, ali to je lakše i prihvatljivije. Ako ne bude išlo, opet će se naše ptičice preseliti u drugi dio sabornice. Biti u oporbi, tako je herclih. Stalno ste napuhani i ljuti.

Vele da još na zemlji jedino afrički Pigmeji razumiju jezik ptica nebeskih.

Pigmeji!? Da to nije pogreška. Možda naši politički Pigmeji bolje vladaju ptičjim jezikom. Niti oru niti žanju, a opet carski žive i veselo cvrkuću. Stvorili su raj za sebe. A ostalima, kako Bog da.

Autor je književnik iz Zagreba.

(Izvor: vjesnik.hr )