Zanimljivo je koliko je mnogo ljudi bilo potaknuto na neki oblik kritike te stranke, zanemarujući pritom činjenicu da smo napokon dobili zastupnike koji u Sabor nisu došli samo zato kako bi prečacem došli do dobre mirovine. Zastupnici Stranke umirovljenika već su zaradili svoju mirovinu, pa će se u Saboru zaista boriti za prava onih koje zastupaju, za razliku od mnogih koji su tamo već sjedili, a i mnogih koji će odsad tamo sjediti.

Građani koji nisu zadovoljni njihovom pobjedom trebali bi se prisjetiti da je među našim umirovljenicima mnogo vrlo obrazovanih ljudi, čije je visoko obrazovanje još obogaćeno i njihovim životnim iskustvom. Takvi ljudi nedvojbeno mogu više pridonijeti kvaliteti rada Sabora od nekih zastupnika iz etabliranih stranaka, čije je obrazovanje začudno skromno, a sposobnosti sudjelovanja u radu Sabora nepostojeće. Svi smo se već više puta uvjerili da su kroz Sabor prošli i tamo odradili cijeli svoj mandat neki nevidljivi ljudi, bez glasa i stasa, koji se nijednom nisu oglasili niti na bilo koji način pridonijeli radu te institucije. Svi oni koji sada rogobore protiv zastupnika iz Stranke umirovljenika trebali bi se prisjetiti da ih, bude li sreće, ta stranka sve jednog dana čeka, pa bi već i stoga mogli barem sa simpatijama pratiti njezin rad. Osim toga, možda je upravo Stranka umirovljenika ta koja će se početi boriti za pošteno zaslužene mirovine, odnosno one koje su ljudi dobili ili zahvaljujući dugogodišnjem radu ili posebnim, iznimnim i za opću dobrobit važnim zaslugama.

Samo je po sebi razumljivo, sviđalo se to nama ili ne, da su i mirovine saborskih zastupnika pošteno zaslužene, jer su u skladu sa zakonskom regulativom naše zemlje.
Ali ipak ima mirovina koje su dodijeljene mimo, pored ili unatoč zakonima i propisima; koje se ne temelje ni na radu ni na zaslugama, nego na odluci Predsjednika Republike kojeg smo sami izabrali. »Bit ću predsjednik svih građana ove zemlje i građanin predsjednik«, uvjeravao nas je gospodin Stipe Mesić u vrijeme predsjedničkih izbora. »Predsjednik svih građana« nekako pobuđuje nadu u pravednost, u jednakost svih ne samo pred zakonom nego i pred predsjednikom. Ali ovih nas dana sve novine uvjeravaju da nam je i ta nada bila uzaludna, jer naš predsjednik dijeli tzv. predsjedničke mirovine, rekao bi naš narod, »za lijepe oči«.

Iako su te mirovine predviđene za one koji su unutar sustava obrane stekli posebne zasluge, vidimo da ih mogu dobiti i tajnice i stjuardese, pa čak i tjelohranitelji na lažnom bolovanju. Jest da to moraju biti tajnice nekih važnih osoba; stjuardese na nekim posebnim letovima i tjelobranitelji iznimnih građana, ali gdje su u svemu tome one nužne »zasluge u obrani zemlje«?

Ako su važne zasluge u obrani zemlje, gdje su onda npr. predsjedničke mirovine za sve one ratne novinarke i novinare koji su nam za vrijeme najtežih dana ove države javljali što se događa na bojišnici?
Zar Siniša Glavašević nije toliko pridonio obrani ove zemlje da je njegova obitelj čak i posthumno zaslužila predsjedničku mirovinu? Zar mnoge čak i ranjene novinarke nisu također zaslužile predsjedničku mirovinu nakon što su ratne godine provele na prvoj borbenoj liniji? U zemlji koja je puna nepravdi i gdje pravda kao da više i ne stanuje, Predsjednik se odlučio povećati broj predsjedničkih mirovina dajući je čovjeku koji u punoj tjelesnoj snazi može istodobno obavljati i posao zaštitara visokih dužnosnika i posao pomoćnika ministra.

Ako i zanemarimo nejasna i nedijagnosticirana bolovanja, pa čak ako prihvatimo i Predsjednikovu izjavu da nije bio upoznat s detaljima priče o bolovanjima, prijedlogom za nečastan otpust iz vojske i svim ostalim popratnim ukrasima te tmurne priče, ostaje neoprostiva Predsjednika izjava da »nije mogao ići u sukob s Ministarstvom već zbog prvog njegovog prijedloga« (Globus, 23. siječnja 2004).
A zašto zapravo ne? Znači li to da nam se samo posrećilo što Ministarstvo nije u svom prvom prijedlogu predložilo još nekoliko ljudi bez ikakvih zasluga, jer bi im tada naš predsjednik također velikodušno dodijelio predsjedničku mirovinu?

Već smo se jednom, kad je Predsjednik na temelju prijedloga Povjerenstva za pomilovanja potpuno neopravdano pomilovao neke narkodilere i počinitelje krivičnih djela, uvjerili da on potpisuje ono što mu, bit će savjetnici ili neki službenici, donesu na potpis.

Kad se pokaže da su takve odluke bile neopravdane, pogrešne ili čak štetne i za ugled Predsjednika i za ugled same zemlje, tad bi se netko od tih »nosača dokumenata na potpis« ili »predlagača zasluga« trebao oprostiti, javno i hitno, sa svojom funkcijom i vratiti na posao koji je prije toga obavljao.

Predsjedničke mirovine ne isplaćuju se, naime, iz nekoga posebnog predsjedničkog fonda koji je narodu darovao predsjednik-milijunaš, nego iz fondova koje su svojim dugogodišnjim radom napunili i pune ljudi bez »posebnih zasluga«; uredni ljudi koji su poput mrava odradili svoj životni vijek.
I sada su napokon neki od tih pravih umirovljenika došli u Sabor. Bilo bi dobro da se u svojim zauzimanjima za prava umirovljenika osvrnu i na »prava« koja nekima omogućuju da zaista dođu do »kruha bez motike«. Zbrojimo li one koji nisu dobili zasluženo i one koji su dobili nezasluženo, zaista je došlo vrijeme da se netko time ozbiljno posveti. Eto pouke za sve nas i osla za naše saborske zastupnike iz Stranke umirovljenika.

(Izvor: vjesnik.hr )