Priznajem, zločest sam. Uvijek glasujem za one koji kasnije izgube. Obvezatno. Ponese me taj zavodnički pogled s panoa, baš u mene zaljubljenog kandidata, u vrijeme kratkoga izbornog tjeranja. Odlučan pogled. Ako za njega ne glasujem, šupit će me za uho. Pa kad čujem gromko obećanje, da će Lijepa naša prohodati i napokon se osloboditi balkanskih pampersica, na svom putu u Europu, zaridam od ganuća. Evo ti ruka, radi sa mnom što hoćeš. U trku skidam gaće. Takav sam. Što mogu. Nažalost i većina hrvatskog puka je tako meka. Vjeruje pastirima svih vrsta, dok ih do gola ne ošišaju. Samo u nas mogu proći izumitelji perpetuum mobilla, a da poslije svega ne završe gdje im je i mjesto. Dajte mi samo mandat, ima da se kasnije samo snebivate. Bez mandata, nema čuda.

I sad, na, na prvoj, svečanoj sjednici novoizabranog Sabora, gospon mandatar vlade, bez imalo pardona izjavi, da će se spojiti neka ministarstva, a mnoga ukinuti. Tako više ne ide. Mali narod, moćna ministarstva. A tek, kad je rekao da treba krenuti od glave, ustuknuo sam. Jadni zbunjeni, novoizabrani zastupnici, koji su amo u Sabor došli po Božjoj providnosti, zblenuli se. Još proučavaju vitraže na prozorima Sabora. Kvake, brojače na galeriji. Kao đaci, koji se još ne poznaju u razredu, a gospođa učiteljica viče strašnim glasom, da ovako više neće ići.

Svi se obaziru. Na koje to i čije glave budući šef misli. Oni su zaboga spremni na sve. Štreberski dižu ruke. Jednu, drugu. Dizali bi oni i noge, ako treba po poslovniku. Ali to da treba početi od glave, ne, to im ne ide u glavu. Šef spominje silne činovnike. Birokraciju.
Ne bilo koju. Našu. Vitalnu, neuništivu. Koja uvijek drži figu u džepu i smije ti se u lice. Kao, došao je tome kraj. Definitivno. Sada ćete vi vidjeti svoga činovničkog vraga.

Naši činovnici termiti su svoje vrste. Sve prežive. Okreni, obrni, on je uvijek tu. Lakše je krenuti bosih nogu u Matta Grosso, nego se s njima bosti. Brazilska prašuma je idilično lječilište. Naše pirane, kajmani, otrovni komarci, što brane svoje šaltere i mjesta, ne predaju se samo tako. Ispred njega neprobojno staklo. Ni bazukom ga ne možeš raznijeti. Bunker. Ništa ne čuje. Kad nešto tražiš, urlaš. Zna hrvatski činovnik da je jedino državna sisa sigurna. Ostalo upitno. Da Lijepa naša ima deset repova, ne bi ih se mogla otarasiti. Diljem domovine u ovih kukavnih desetaka ljeta, nikli novi feudi. Lena i spahiluci. Više od pet stotina državica imamo. Na čelu svake državice, vazali i velmože. Za pâsom nose pečate, kao kauboji revolvere. Pa kad bubne svemogući muhur na rješenje, grmi do kraja njegovog lovišta. Dalje ne vrijedi. Nova državica. Koja susjednu ne priznaje. Sela preko noći postala gradovi, gradići velegradovi. S noćnim životom. Vampirskim. Krv piju svojim podanicima, a ovi ne mogu ništa. Samo dižu ruke prema nebu i kunu. Opremili su svemirski svoje ordinacije kancelarije. Mobitelima, stolcima što se mahnito okreću u svim smjerovima. Nalegli na hrvatski puk svom težinom. Prekomjernom. Lakše bi bilo premijeru da je krenuo u neispitanu prašumu. Imao bi više uspjeha od istraživača braće Seljan. Ovdje u nas će ga dočekati domaći Indijanci. Koji ne nose u tobolcu otrovne strijele, nego svoje demokratsko pravo, da sve zaustave. Članak taj i taj. Alineja ta i ta. Ako išta umijemo, znamo se pravdati i jedni drugima majstorski omraziti život.

Uz to, sve premreženo armaturom braće i rođaka svih vrsta. Dirni u jednoga, imaš posla sa svima ostalima. Pojma nisi imao, da je taj i taj u prošlom mandatu dovukao u svoje ministarstvo tri sela od kuda je. U jednom se rodio, u drugom išao na dernek, u trećem se priženio. Svoj čovjek je svetinja. Stručnost je u nas upitna kategorija. Svi moraju od tebe biti malo blesaviji, kako bi ti bio njihov Bog.

U sve brate diraj, ali činovnika se okani. Pokušao ih se riješiti i Staljin, od milja zvan, Soso. Imao na izbor malo ubojitije argumente. Revolver, kundak, Sibir. Preživjeli. I Tito pokušao. Održao kao znameniti splitski govor. Ohohoooo, nešto strašno.
Trajalo mjesec dva, pa ništa. Upropastio seljake i poštenu inteligenciju, ali se činovnika, kao ni krumpirovih zlatica nije riješio. Birokracija sve preživi. Baciš na ministarstvo nuklearnu bombu, nikom ništa. Samo nastradaju slučajni prolaznici. Za pola ure, svi su u kantini na gablecu. Baš danas imaju bakalar. O atomskoj bombi nitko i ne priča. Svi traže čačkalicu.
Nesposobne vladavine čvrsto počivaju na birokraciji. Birokracija je skupocjena stajaća vojska vlasti. Ona je temelj državnoga tihog terorizma.

U nas se stvari rješavaju, ne putem zakona, nego poznatoga. Gospon sudac javno tvrdi, da je brzina u izricanju pravde, maćeha pravosuđa. Sporost je vrlina. Vodiš spor trideset ljeta. Imaš kasnije arhivsku presudu. Skupocjenu. U nas su šalteri Bastille. Svi u nas, kad dođu na vlast, moraju uhljebiti svoje vjerne birače. Zna ili ne zna raditi, sitnica. Kad se u nas spomene stručnost, svi namršte čela. Otpočnu razmišljati, a to je vrlo opasno za okolinu. Da to netko na njih ne cilja. Marljiva neznalica je opasna zvjerka. Rade od jutra do sutra, a ono opet ništa. Raditi za opću dobrobit u nas je upitna kategorija. Svi ovi, koji su ovih božićnih blagdana tako marno i stručno raznosili suđe s jelom sirotinji, treba ostaviti da to i ubuduće rade. Okretni su, spretni. Ni jednom bokcu nije za uho pao kipući gulaš. Stručnost svuda i na svakom mjestu. Čudi me da i kardinal osobno nije dijelio grah. Ima čujem drugih briga. Već godinama se obnavlja prvostolnica. Skele stoje, lova pritiče, a ništa se ubrzano ne radi. Kad u nju navratim, ulazim mirno. Bez imalo straha, da će mi za vrat sa skela, pasti žlica morta. Car Franjo otvorio kazalište u Zagrebu nakon šesnaest mjeseci rada. Što Kaptol ne uzme naše provjerene grješne strukture, divlje graditelje u zelenom pojasu. Oni naprave deset vila za tri dana. Katedrala bi bila obnovljena preko noći. Još bi na njoj nadogradili i nešto stanova, kad su već u tom poslu. Malo me zbunjuje ona premijerova, da treba krenuti od glave. Znamo mi te poslovice, da riba smrdi od glave. Ali kako će se sama riba čistiti od glave, kad nema ruku, nego samo peraje. No dobro, postoje neke male čovjekolike ribice, koje imaju prstiće. Žive u vječnoj tami, blijede. Zaštićena vrsta.

Nadam se da će premijer skinuti oznaku s nekih zaštićenih vrsta u nas. Postali smo čudesni rezervat neznalica, hajdučije, nemoralnosti, licemjerja. Bit će teško. Ako počne isušivati tu močvaru, nad nama će danima i godinama letjeti nesretnici, koji su ostali bez staništa. Proklinjat će ga i u deseto koljeno.

Čuvajte se, premijeru. Nastupajuća godina je prijestupna. Pokušat će vas svi nesposobni skakači troskoka u Europu omesti. Uzmite dobar zalet i pokrenite ovaj, već umoran puk, da krene. Jedan tužan humorist vas u tome svesrdno podržava.

Autor je književnik iz Zagreba.

(Izvor: www.vjesnik.hr)