Još se nisu ni objavili konačni izborni rezultati i ne zna tko će s kim koalirati, a već mandatarovi glasnogovornici, puleni i samozvani priležnici, pod pseudonimom «dobro obavještenih bezimenih izvora», rade sječu glava na televiziji, radiju, državnim i javnim poduzećima, sastavljaju i rastavljaju ministarstva i djele ih ovima i onima.
A novi mandatar, u tradicionalnoj maniri velikih vođa koji su na ovim prostorima bogom dani da obavljaju sve funkcije – od intendanta kazališta, partijskog vođe do predsjednika vlade i da je malo više vjerskog zanosa i do samog Pape, još nije uspio skupiti ekipu za veliko oživljavanje mile nam domovine.
Da prostite «zajebavaju ga selaki» baš kad ne bi trebalo. Srozavaju njegov trijumf i žar s kojim se bacio na posao. Najprije je hodao ruku pod ruku s ne-magistrom Antom i umilno se smješkao s jumbo plakata, malih ekrana i duplerica u dnevnom tisku, ali očito držeći cijelo vrijeme figu u džepu. Jadranka se u tim marketinškim porukama, a bogme i «in live», čedno smješkala izvirujući negdje iza njegova ramena, dok se plišani šumeći seks inteligentno keserio opijen još uvijek čarima medenog mjeseca.
I sve je dobro prošlo već na sami dan izbora – negdje oko devet sati uvečer kad su počeli stizati prvi rezultati s terena. Novi je mandatar slavodobitno stisnuo šake i digao ruke u zrak, «YES !!!» i dobio odmah spontanu pusu od Jadranke. I sve to in live. Djelovalo je iskreno i spontano sve dok nije slegla ideja o tome da ja izvojevana pobjeda i da su sve oči sada uprte u novog prvog među nejednakima iz buduće vlade. I odmah se vidjelo da neke stvari baš i neće biti moguće odratiti onako kako nam je obećano i kako se činilo prije izbora. Eto prvi je ispao ne-magistar u sivoj košulji. Jest da je ublažio crnokošuljaške stavove radi Europe, pa mu je zato i košulja posivila, ali i takav siv je «demode» mandatarovim prijateljicama iz ujedunjene Europe. Anto fuj, kaže Doris.
Ali ona nije ni važna. Već će se sklepati nekakva Vlada, koalicijska naravno. I to je ono što za sada još uvijek ne plaši toliko koliko nekakve popratne predradnje.
Više plaše svi ovi mački što se vuku oko nogu novog pobjednika. Svi oni hoće grabiti plijen koji pripada pobjedniku. Na kraju krajeva zato su i stupali s njime i za njega. Glasnogovornici koji osjećaju kao svoje pravo da ulijeću uživo u TV emisije, visokopozicionirani stranački «obično nepoznati izvori» koji u maniri iskusnih moćnika već dijele (možda već prethodno obećane), fotelje, pozicije i ostali ratni plijen.
Jednako plaše i, očito data i nepoznata, predizborna obećanja vanjskim «prijateljima», čija je podrška trebala, za nas birače, biti znak nekakve pro-europske orjentacije novih pokretača Hrvatske, pa se u takvoj maniri već na mala vrata nabacuju ideje o davanju Briona strancima na 50 godina, o Puli i Istri kao NATO bazi i tko zna što sve još.
Strah se pomalo uvlači u sve one koji ne misle kao nastupajuća kvazi-elita i njihovi pseći mačori rata koji im se vuku uz već izlizane noge i kojima su velikodušno prepušteni plijen i neistomišljenici.
Da nije istinito bilo bi žalosno, a ovako je više nego užasno.
Ali i to sve je već viđeno, zar ne?
Crni Roko
01.12.2003.
Osobni stav