U petak, 18. srpnja, čitava se ta konstrukcija mojih dojmova, pohvala i podrške srušila odjednom. Ivo Banac, povjesničar, sjeo je u ministarsku fotelju unatoč vlastitome načelu da najodgovornija mjesta u državnoj izvršnoj vlasti, hrvatskoj Vladi, obnašaju znalci. Banac je postao ministrom zaštite okoliša i prostornog uređenja, a da o toj problematici i o tome području rada ne zna ništa više od običnoga laika. Izjavio je da on brzo uči!

O Bože, kao da je Vlada »škola za pačiće male«. I kako »ima pravo na malo vremena kako bi dokazao što hoće i što može« (Novi list, 20. srpnja). Do kada? U ovih nekoliko mjeseci dok se ne sazovu izbori?

Račanovo slamanje liberala

Sva glumatanja, da upotrijebim Bančev termin, samo su pojačala gorak okus izazvan foteljaštvom čovjeka kojemu to nije trebalo. Povlačim, stoga, riječi podrške političaru Ivi Bancu i molim čitatelje Vjesnika za razumijevanje. Moja isprika čitateljstvu, dakako, ne znači Bancu ništa, ali meni znači mnogo.

Između sveučilišta Yale i močvare izabrati močvaru da bi se ojačala a ne isušila, jer za to predsjednik LS-a moći i vremena nema, tužno je. Ivo Banac, kako je to nekoć gordo zvučalo. Kada se slegla prašina poslije gromoglasna Bančeva uskakanja u udobnu ministarsku fotelju, legitimnog dakako, ali politički, moralno i etički dvojbenoga, razaznaju se i neki drugi detalji.

nastavak (Izvor: www.vjesnik.hr)