Piše: MIRJANA KRIZMANIĆ
Možda nam je Papa došao treći put, jer prva dva puta nismo čuli da se on obraća svim ljudima, a ne samo Hrvatima, da potiče snošljivost, a ne mržnju, da podupire obitelj u kojoj neće svakih nekoliko minuta neka žena pasti niz stube, naletjeti na kvaku, proći glavom kroz prozor. Papa nam preporučuje, kao što je to preporučio i poželio svakoj zemlji u kojoj je bio i svakom narodu kojem se obratio, da poštujemo druga ljudska bića, da se borimo za pravdu i poštenje, da budemo solidarni, da svoj djeci i mladeži omogućimo školovanje
Otišao je dobar čovjek, koji nam je još jednom pokušao pokazati put, obnoviti ciljeve i osvježiti vrijednosti. U toj ga nakani nisu mogle omesti brojne godine koje mu otežavaju kretanje, ni zdravstvene tegobe, ni tropske vrućine, ni naporan program, zbog koga je svakodnevno koristio sva moguća prijevozna sredstva.
Mi smo sve to, takvi kakvi već jesmo, shvatili kao znak posebne ljubavi prema hrvatskom narodu, zbog koje nam je ponovno došao kako bi nas blagoslovio i opet bio s nama. Većina hodočasnika koji su pohrlili u njegovu blizinu vjerojatno je, također, smatrala da svojim djelima i svojim životom zaslužujemo tu čast i žrtvu, taj trud i napor.
Mnogo je različitih interesa potaknuo i ovaj Papin posjet. Mnogi su se htjeli istaknuti svojim doprinosom, gradeći pozornice, donoseći cvijeće, kuhajući biranu hranu, bojeći fasade i metući ceste kojima će proći. Redovito su nas obavještavali gdje je Sveti Otac ovih dana spavao, što je jeo, gdje je molio i koga je primio u audijenciju; što su mu posjetitelji donijeli, što su od njega primili. Mnogo je riječi i tiskarske boje potrošeno na te sasvim nevažne informacije, jer nam Papa zasigurno nije došao zbog dobre hrane, lijepa cvijeća i plava mora. Svatko tko je ikad bio bolestan ili se zbog bilo čega osjećao slabo i umorno, znat će koliko truda, snage, požrtvovnosti i motivacije traži takav posjet.
Bit će da je Sveti Otac sve to učinio kako bi nam u svojim porukama ostavio neke trajne vrijednosti i putokaze, očinske savjete i naputke.
Mediji su, dakako, prenijeli njegove riječi, snimili misna slavlja i oduševljenje ljudi koji su ga čuli, vidjeli i s njim molili. Ali na njegove su se poruke gotovo istog časa kad su bile izgovorene počela dodavati neka druga značenja, ugrađivati neke druge zamisli, lijepiti neke drukčije vrijednosti.
Razumljivo je ako uzbuđeni vjernici nešto drukčije čuju, razumiju ili upamte. Ali oni čiji je poziv služenje Bogu, morali bi čuti i razumjeti točno ono što je namjesnik Božji rekao, morali bi znati i htjeti prenijeti njegove riječi onako kako ih je on izrekao i kako je on želio da ih čujemo.
Papine poruke nisu »projektivan test« (ili to barem ne bi trebale biti) u koji će svatko učitati što želi, prepoznati što mu se sviđa, previdjeti što mu smeta. Papine bi poruke trebale biti, kao što to danas kažu naši mladi, zakon, a ne samo poticaj za širenje vlastitih zamisli i utjecaja.
Čujem tako npr. na radiju od jednog Božjeg pastira da je Papa došao učvrstiti jedinstvo hrvatskog naroda (bratstvo je ovaj čas preskočeno), a ja sam povjerovala da je došao širiti ljubav prema Bogu i bližnjima (pa makar oni i ne bili Hrvati).
Možda nam je Papa došao treći put, jer prva dva puta nismo čuli da se on obraća svim ljudima, a ne samo Hrvatima, da potiče snošljivost, a ne mržnju, da podupire obitelj u kojoj neće svakih nekoliko minuta neka žena pasti niz stube, naletjeti na kvaku, proći glavom kroz prozor.
Papa nam preporučuje, kao što je to preporučio i poželio svakoj zemlji u kojoj je bio i svakom narodu kojem se obratio, da poštujemo druga ljudska bića, da se borimo za pravdu i poštenje, da budemo solidarni, da svoj djeci i mladeži omogućimo školovanje.
Već nam je to dva puta ovako ili onako, ovim ili onim riječima rekao, pa ipak je i nakon toga sve išlo dalje svojim tokom. Papa traži i prihvaćanje i poštivanje života, pa će sad opet svi početi grmjeti protiv pobačaja i eutanazije. Pritom se ti glasni protivnici pobačaja neće istodobno zauzimati za spolni odgoj i prevenciju trudnoće.
Sve će se shvatiti na ili-ili način, bez iznimaka, posebnih okolnosti ili posljedica, pa će tako opet neke vjernice rađati teško oštećenu djecu u ime »prava na život«. Neće biti okruglih stolova o kasnijem životu te djece koja tavore u nekim domovima ili budu skrivana po seoskim kućama.
I eutanazija će se opet spomenuti kao grijeh komu ne bismo smjeli popustiti, pri čemu se neće govoriti o ljudima koji dugo i teško umiru, jer nema dovoljno analgetika da im se omogući dostojanstvena smrt, ili nema dovoljno snažnih lijekova da im se uklone muke, ili ih bolnice ne mogu zbrinuti, jer nema dovoljno kreveta.
nastavak članka
(Izvor: www.vjesnik.hr/ )
11.06.2003.
Osobni stav