Poslovni imenik
vijesti
danas
zanimljivosti
InfoTech
Humor
 
kolumne
Stričeva kuharica
Kumina makrobiotika
Dobra glazba
Portreti
Osobni stav
Škovacera
Duplerica
Moja Pula
More
Dnevnik putnika
Guzo na putu
Off the record
Zdravlje
Odasvud pomalo
 
gradski vodič
događaji
restorani
zabava
povijest grada
spomenici
prijevoz
smještaj
 
Kliknite i vidite �ta se krije s druge strane



Dostava stanja brojila el.energije.

Interaktivni plan grada Pule - CROMAPS



Ured za katastar.
Pregled zemlji�nih knjiga.
Parentium - nezavisni portal grada Poreča
Dnevnik putnika Zapisi s putovanja
Dan otvorenih podruma


Nedjelja, 25.05.2003.

Imam neke frendove koji već par godina obilaze vinske podrume po Istri na onaj famozni Dan otvorenih podruma. Ove su godine poveli i mene jer sam napokon na taj dan bio doma u Puli. Krenulo se dosta rano, kako bi uspjeli što više toga obići i kušati. Naime na taj dan neki od Istarskih vinskih čudotvoraca, otvaraju svoje podrume i daju vam priliku da kušate njihova vina – i sve to besplatno. Negdje čak uleti i pokoje «meze» - malo sira i kruha, čisto da vam usta oslobodi okusa prethodnog vina.

I tako sam vam ja, gospodo draga, u probranom društvu znalaca koji su me vodili, krenuo skoro «sabajle», što bi rekla moja pokojna baba, na kušanje raznoraznih vinskih delicija diljem Porečkog i Buzetskog vinogorja. Moja baba dodala bi još i : «Tko vino večera, vodu doručkuje.» A ja sam se pitao šta biva kad kreneš s vinom za doručak? Šta se onda večera?

Kako ja nisam baš od «nekidan», prije nego sam krenuo na konoba-tours, smazao sam dobru fritaju sa slaninom tako da sam imao podlogu za kušanje. Prvo je kušanje bilo je već prije 10 sati prijepodne u mjestu Markovac, blizu Višnjana. Tu smo odmah «trefnuli dvije muhe jednim udarcem» jer su u tome mjestu bila na rasporedu dva podruma za kušnju. Krenuli smo od Polettija i njegovog podruma. Tamo se kušala Malvazija od lani, a bogme i Chardone i Cabernet Souvignon. Ja sam odlučio kušati samo bijela vina. Uz kušnju smo saznali i sve probleme vezane uz ovogodišnju sušu koja je najviše pogodila mlade nasade vinograda.

Nakon kušnje u prekrasnom ambijentu Polettijeve kušaone, krenuli smo do nedalekog Bernobića. Tamo je podrum malo zapušteniji u vanjskom izgledu jer je u staroj kući gdje je i nekad bio podrum, a još prije toga najvjerojatnije kakva štala. Ali se vidjelo da čovjek radi i uređuje prostor. Tamo se kušala rakija. U stvari to i nije rakija – to je nekakav bogovski nektar nazvan Silvijin Kapric – rakija sa točno 20 trava koje su u prezizno doziranim omjerima stvorile jedan izvanredan okus. Nešto što se stvarno pije samo kao lijek i nudi samo naj-naj-prijateljima, tako da ako dođete k nekome i ponudi vas tom nektar-rakojom, onda znajte da ste mu dragi. Kod mene doma to pije samo moja slađa polovica. Svatko od nas je tu kupio po jednu pollitrenku tog nektara za po 100 kn, pa ti vidi da li 'oćeš ili nećeš, ali vjerujte da se isplati. Nikakav whisky i slični strani pripravci nisu ni do koljena ovoj nektar-rakiji.

Nakon toga smo sjeli u aute i pravac za Radovane. K Radovanu. Tamo smo uletjeli neposredno nakon nekakvih batica koje su se najavile već ranije kako bi kušale Radovanove zlatne uratke – dobio je tri zlatne medalje za svoja vina na zadnjoj Vinistriji. Dočekao nas je "tata Radovan", simpatični čili čičica koji mi je usput rekao da bi i «pop u črikvi» drage volje imao takvo vino. I bogme to je skroz točno, pa kad već i pop voli to vino, ni meni nije bilo mrsko. Čak šta više – u životu nisam kušao bolje malvazije i odmah smo tamo pokupovali dva kartona. Netko za osobnu uporabu a netko za poklon prijateljima. Onim stvarno dobrima i zaslužnima. Usput smo pokusali i tanjur sira pa se zaputili u Sovinjsko polje kod Sirotića, gdje nas je osim kušnje vina i biske čekao i domaći sir "mame Sirotić".

Usput smo pokupovali i izvrsnu skutu koju je mama Sirotić imala. Ja sam opet probao malvaziju koja je bez daljnjeg vrhunska, ali nakon one Radovanove sve je nekako bilo nedovoljno dobro. Kušao sam i izvrsnu bisku – samo jednu kap, a svo to kušanje podupro sam s nekoliko zalogaja stvarno izvrsnog domaćeg sira mame Sirotić.

Nismo se dugo zadržavali jer smo već kasnili na zakazani ručak kod Jakca u Velome Mlunu, a to vam je na «susjednom brdu». Svejedno je trebalo do tamo stići na vrijeme da nam se ne «ohladi klopa». Stigli smo skoro na vrijeme, a od klope ni «k». Jakci zaglavili. Puna kuća gostiju, a i na terasi ispred konobe je pokoji gost već glockao nekakvu janjetinu koja se u komadima vrtila u plinskom «ražnju» u kojega je majstor kuhar jedva nekako uspjevao nataknuti nove komade janjetine i odojka. Odnekud je izbauljala i mala plavokosa gazdarica kojoj je "povelika guza" dobro pojela bijele radne hlače, a bogme i gaće. Ili je to bila tanga? Bo ?! Uglavnom nitko se nije previše uzbudio kad je došla naša desetoročlana ekipa.

Cijelo moje društvo, već poprilično izgladnjelo, u nedostatku hrane bacilo se na kušanje Jakceve malvazije dok ne stigne klopa. Gazda nas je nagovorio da kušamo i njegov domaći svježi sir (nešto kao lički nedozreli škripavac) prepržen na maslinovom ulju. I tako smo krenuli. Neću u detalje tko je šta čalabrcnuo, ali opći je stav bio da je klopa «u p...u materinu», pa se vi mislite kako je to sve skupa ispalo. Meni je uglavnom bilo sve dobro, jer ja kad sam gladan nisam naročito izbirljiv, a bogme se ni ostali nisu puno nećkali. I ispalo je više nego dobro kad smo vidjeli da je račun za svu tu klopu i vino bio 10 € po glavi.

Nakon Jakca u planu je bio Pilato u selu Lašići, negdje na staroj cesti između Vižinade i Višnjana. U Vižinadi smo se zaustavili popit «dobar espresso», ali i nije bio baš tako dobar. Zato smo malo uživali u hladovini terase i vjetru koji nas je osvježio i brzo smo krenuli dalje. Nekima se i «prispavalo», ali sreća da oni danas nisu vozili. Stigli smo kod Pilata (nije Poncije nego Eliđo) u prekrasni prostor kušaone vina (ima li to nekakav poseban naziv ?) koji je bio malo pregrijan, ali me to nije smetalo da probam izvrsnu malvaziju i još bolji muškat, koji me stvarno oduševio.

Kako je već bilo nešto iza 17 sati, a cijeli Wine Day traje do 18 sati, požurili smo se prema zadnjem podrumu koji smo imali u planu – Matošević u Krunčićima. Tamo smo stigli prije fajrunta i bili lijepo dočekani i počašćeni. Mladi vinar i gazda nas je proveo kroz svoj podrum i počastio izvrsnom malvazijom. Ja sam kušao malvaziju imena Alba, a za ostale ne bih znao reći šta su bumbili. Uglavnom svi su imali čaše u rukama i gurali u njih nos i stručno klimali glavama. Što smo dulje guštali u vinima to smo ljepše klimali glavama. U(ko)čenije i stručnije.

Matoševićeva malvazija je stvarno nešto posebno i skidam kapu pred majstorom. U stvari sve ove malvazije koje sam taj dan probao bile su izvrsne i daleko od one flaširane koju kupujem za svakodnevnu uporabu i kuhanje. Tamo je bio i mali etno hapening putujuće družbe koja je već odsvirala u nekoliko podruma tijekom dana.

Ove godine sam ja vozio auto pa nisam smio previše "kušati". Dogodine se nadam da ću opet ja voziti i da opet neću smjeti previše kušati, jer nema smisla dobra vina upropaštavati overdoseom.

Pozdrav od Skitnice.


30.05.2003.
Došlo je do greške sa otvaranjem baze podataka!
povratakDnevnik putnika