Bit će tu svega - i klistira i pranja i potpisivanja, a bogme i gužnje. Jer čini se da nas već podulje guze onako laganini i kako im padne na pamet (da ne kažem nešto tvrđe), pa nam nekako stvaraju naviku i vremenom ćemo postati sretni radi toga. Ako već i nismo. Evo na primjer sretni smo kada nam njihov veleposlanik daje packe. Pognemo glavu i pazimo da se ne upiškimo, ali ne od straha, neee. Od sreće što misli na nas, što nas voli, što je uopće tu kod nas. To što na primjer ne plaća svoja parkirna mjesta kao i svi drugi u Zagrebu, to nema veze. Neka. Nije važno. Dat ćemo mi njima još mjesta za parkiranje, napraviti ćemo nove aerodrome za njihove avione, da prelijeću kao da su kod svoje kuće, dati ćemo im jedan dio našeg plavog Jadrana pa da tamo mogu istresati i bacati neispucane rakete i bombe, a ne da to i dalje bacaju talijanskim ribarima na njihovu stranu Jadrana. Dat ćemo im sve. Samo neka nas vole.

A ne kao ovi Europljani koji nas uopće ne vole, koji nam stalno nešto zakeraju, pa svaki čas šalju onu izbljedjelu nadžkar babu Carlu, da nam nešto zvoca i stalno nekoga apsi.

Najbolje bi bilo da damo nekakvu zamolbu i zahtjev da postanemo najnovija Američka država - kao neka Europska ispostava, pa onda i mi i Ameri zašijemo još jednu zvjezdicu na gaće i zastavu i onda ko šiša staru Carlu. Tada bi i mi bili Ameri. pa bi mogli i mi biti kriminalci do mile volje i nitko ne bi «smeo da nas bije».

B.K.