Ništa što bi stotine tisuća ljudi moglo potvrditi da je čulo, neće ih omesti u njihovim netočnim i ispraznim pričama. Sve mi to možemo vidjeti, kritizirati i tome prigovarati, ali još nitko nije zbog svojih namjernih ili nenamjernih propusta, pa ni zbog namjernih kršenja zakona ili nerada i nesposobnosti izgubio svoje mjesto. Jedini koji su izgubili svoja radna mjesta su malobrojni prokazivači, koji su povjerovali da je napokon došlo vrijeme kad se može, smije i treba biti pošten.
Takvi nas primjeri navode na to da s tugom, a ponekad i s užasom, povjerujemo da je svugdje, u svakoj našoj regiji ili županiji tako.
Naša nas vlada, doduše, uvjerava da su njihovi uspjesi veći od njihovih neuspjeha, ali da ih oni ne znaju jasno prikazati.
Građanima to, dakako, ne zvuči vjerojatno i dok se trude školovati i zaposliti svoju djecu ili ne izgubiti posao kojim hrane obitelj, oni takve izjave otpisuju kao još jednu političku varku.
Većina građana već godinama nema novca za godišnje odmore ili putovanja po Hrvatskoj, pa tako silom prilika o svemu sude na temelju onog što vide oko sebe ili doznaju iz medija.
A mediji nam osim uobičajene crne kronike, s poginulima na cestama, ubijenima u kafićima ili obješenima u vlastitim domovima, ponajviše govore o nedostacima vlasti i političara i svim nedostacima koje i sami vidimo.
Osim nekih televizijskih emisija u kojima nas upoznaju s čudnim interesima ili neobičnim osobinama nekih ljudi, dvoglavim ili šestoronožnim životinjama i sličnim bizarnostima, teško je iz medija ili s televizijskog ekrana doznati nešto pozitivno, upoznati ljude koji uspješno i s radošću rade i od toga žive ili područja naše zemlje u kojima se zaista već živi bolje.
A takva područja, u kojima ljudi s radošću i uspješno rade u Hrvatskoj već postoje. Jedno je od njih Istra. Zahvaljujući sretnom stjecaju okolnosti, a ponajviše psiholozima Istre koji su ovih dana održavali svoju godišnju skupštinu i pružili mi prigodu da se s njima družim, otkrila sam u Istri drukčiju Hrvatsku, mnogo bližu onoj kakvu smo sanjali izlazeći iz Jugoslavije.
Svi znamo da je Istra posebna i lijepa, zanimljiva i osebujna, ali čini mi se da malo nas zna da je Istra već danas, ne samo po svom izgledu, čistoći i dotjeranosti, dio Europe. Uredne cestice, mala mjesta koja po svemu ostavljaju dojam gradova, to je ono što se može vidjeti na prvi pogled, pa čak i iz automobila. Ono što se ne vidi iz auta i zbog čega treba iz njega izaći i ostati neko vrijeme u Istri su ljudi koji su od tog dijela Hrvatske već sada zaista učinili »malu zemlju za veliki odmor«.
Unutrašnjost Istre, dio koji nema mora i hotela, razvija turizam koji bi od njih trebale preuzeti i druge regije naše zemlje. Ostavimo ovaj čas po strani Istarske toplice i tartufe, iako se i to koristi i propagira kako treba. Istra je premrežena domaćinstvima koja se bave agroturizmom, ekoturizmom ili seoskim turizmom.
Radišne obitelji, u kojima mahom svi članovi sudjeluju u zajedničkom poslu, nude čist i udoban smještaj, ekološku, zdravu hranu, koju su najčešće sami uzgojili; susrete s pitomim životinjama, među kojima ima i onih koje nisu baš »domaće«, poput fazana, golubova, zečeva, a dakako i konja i krava, magaraca i mazgi, purana i kokoši. Gostima takve obitelji teško je na kraju boravka u njihovoj kući odlučiti što im je bilo ljepše, draže, ugodnije: susretljivost domaćina koji iskreno nastoje ugoditi gostima, iznimna hrana, u kojoj je mlijeko, ono pravo, domaće, čak drukčije boje od onog na koje su navikla gradska djeca ili neposredan kontakt sa životinjama koje već godinama možemo vidjeti samo u kinu ili na televiziji.
Obitelji koje se bave agroturizmom ne nude samo zdravu hranu i mogućnost aktivna sudjelovanja u brzi o životinjama. Neke od njih imaju i vlastite bazene i sportske terene za golf, tenis ili košarku; u nekih se može jahati, u drugih iznajmiti bicikl, ići u potragu za tartufima ili sudjelovati u berbi grožđa.
Sve je u tom agroturizmu osmišljeno, prirodno, a ponajviše se to ljubazni i srdačni ljudi koji se time bave.
O svemu tome postoje prospekti i informacije na Internetu, a svaka od obitelji ima osim uobičajenog telefona i svoju web stranicu i, dakako, elektronsku adresu.
Obitelji koje se s djecom upute na takvo ljetovanje imat će prigodu provesti svoj odmor u društvu iznimno uljudnih i ljubaznih ljudi, u okruženju u komu će njihova djeca moći naučiti kako izgleda i kako miriše npr. konj, kako se čisti staja, kako se hrane pilići, kako ujutro pjevaju raznorazne ptice, a svijet miriše na travu i rosu, dok se na stolu puši domaće, žuto mlijeko.
Djeca koja budu imala sreću da provedu praznike na takav način moći će iz prve ruke naučiti koliko je truda i rada potrebno za proizvodnju hrane, kao i koliko zadovoljstva pruža rad koji je čovjek sam osmislio i koji ga veseli.
I druga bi se područja Republike Hrvatske mogla baviti seoskim turizmom, jer svaka naša regija, i Hrvatsko zagorje i Lika, i Slavonija i Gorski kotar i otoci i priobalje, imaju svoje osobitosti, svoje posebne ljepote i neke iznimne proizvode, od sira i čipki, do narodnih nošnji i folklornih običaja. Ono što ljudima koji tamo žive nedostaje je, nadam se, samo znanje, koje bi mogli preuzeti od uspješnih istarskih obitelji i prilagoditi ga svojem kraju i načinu života.
Umjesto uporna usmjeravanja na neki vrhunski turizam, za koji nemamo ni objekata ni ljudi, ni znanja ni navika, a ni interesa takvih gostiju, trebali bismo pomoći ljudima da u svom zavičaju oplemene svoj život i život svojih gostiju, čuvajući prirodu koja im sve to omogućuje.

Možda bi ministrica turizma umjesto dalekih zemalja koje posjećuje, trebala provesti nekoliko dana i noći u Istri, pa tada s novom energijom potaknuti razvoj onog što nam je zapravo najbliže: agroturizma i ekoturizma.

Autorica je sveučilišna profesorica psihologije u mirovini.

Uz dopuštenje autorice prenijeto sa stranica Vjesnika od 22.04.2003. godine.

(Izvor: vjesnik.hr )