Krađa slika iz Banskih dvora zanimljiva je sama po sebi, jer se sigurno svatko pita kako je moguće brižljivo odabrati vrijedne slike i tada ih uokvirene iznijeti iz sjedišta vlade. Prije nego što je navodni lopov otišao sa svojim plijenom, pozabavio se novim razmještajem slika, a kako nigdje nije ostala prazna površina, bit će da je neke od njih i sam donio.
Ali ta je krađa još zanimljivija u usporedbi s događajima u Srbiji. Tamo su nakon stravičnog premijerova ubojstva, krenuli u temeljito čišćenje zemlje od pripadnika organiziranog kriminala, a vjerojatno i njihovih jataka. U nas pripadnici organiziranog i neorganiziranog kriminala žive mirno i udobno, osim ako se međusobno ne odluče na neke obračune.
Ako se nisu zamjerili nekom suparničkom klanu, nitko ih i ne spominje. Sprema li se slučajno protiv kojeg od njih optužnica, mogu ako baš zažele na koju godinu dana i otići iz zemlje, pa se nakon nekog vremena vratiti s nekom pričom, koju svi kao takvu prihvate. Nakon toga nitko ih više ništa ne pita, a ubrzo ih se opet može vidjeti i u slikovnim opisima života našeg jet-seta.
Zaista je nešto groteskno u činjenici da se iz Vladinih dvora mogu iznijeti vrijedne slike, jedva nekih desetak dana nakon što je trojici naših predsjednika javno, pred sljedbenicima i televizijskim kamerama pročitana poruka gdje ih se i s kim očekuje na doručku.
Vjerujem da bi većina građana nakon toga očekivala povećano osiguranje premijera i ostalih visokih dužnosnika, ne samo stoga što dotični čitač poruke nije zbog takvih izjava uhićen, nego i zbog odobravanja s kojim je ona u njegovih slušatelja i sljedbenika dočekana.
Pretpostavka bi ipak trebala biti da u našoj zemlji ima ljudi koji bi mogli i željeli nauditi našoj vladajućoj trojki. Ali očito ta poruka nije bila dovoljno jasna ili dovoljno glasna, pa se uz postojeće sigurnosne mjere oni željni vrijednih slika mogu mirno njima poslužiti u Banskim dvorima.
Nije teško zamisliti crni scenarij u kojem bi se umjesto krađe slika u banske dvore postavile eksplozivne naprave ili na bilo koji drugi način ugrozio život onih koji tamo rade i djeluju. Bit će da je to tako stoga što oni tamo ne rade i ne djeluju, pa im stoga i mogu iz njihovih radnih soba odnositi vrijedna djela.
Da mi je netko još samo prije mjesec dana rekao da ću poželjeti da se moja domovina ugleda u susjednu Srbiju, smatrala bih vjerojatno da mu je (ili njoj) potrebna psihološka pomoć, jer kako bi netko pri zdravoj pameti mogao poželjeti išta od svoga bivšeg agresora. A eto, bilo bi umirujuće vidjeti kako se i naši zatvori pune kriminalcima svih vrsta, kako se i u nas sve čini da im se stane na kraj.
Umjesto toga, neke humorozne individue smireno razmještaju slike u Banskim dvorima, odnoseći one koje će im vjerojatno donijeti najbolju zaradu.
Nema odlučnosti ni dosljednosti u postupcima ove vlade, pa se tako u nas može sa zgražanjem na televiziji govoriti kako su beogradski navijači došli na košarkašku utakmicu s četničkim simbolima, a da se na toj istoj televiziji nijednom ne spomenu nedavno prikazani ustaški simboli na središnjem zagrebačkom trgu.
Članovi vlade i visoki dužnosnici mogu se javno svađati i do te mjere optuživati za mito i korupciju da su spremni obratiti se sudu, da bi sljedeći dan slike njihove pomirbe krasile sve dnevne listove, a poruke o nepostojanju sukoba od svih nas prave ovce.
Uporno i nezaustavljivo ova vlast daje jamstva privatnim poduzećima koja svojim radom ne mogu opstati u tržišnoj utakmici (npr. brodogradilište »Viktor Lenac«). Javno se nakon toga obrazlaže da nije riječ o prijateljskim vezama našeg premijera, nego se vodi računa o zaposlenima koji bi inače ostali bez posla.
A što je s onim tisućama koji već jesu ostali bez posla i svakodnevno ponovno ostaju kad njihova poduzeća i proizvodni pogoni odu u stečaj? Zašto njihova poduzeća nijednom nisu dobila državna jamstva, dok se drugima mogu davati uvijek ispočetka?
Obećavali su nam novi, bolji, prikladniji izborni zakon, koji će nam omogućiti da glasamo za konkretne ljude koje poznajemo i cijenimo, ali, eto, nisu stigli u tri godine izraditi taj zakon, pa su u stisci s vremenom morali samo malo dotjerati onaj postojeći. Što ćemo, kad vrijeme tako leti.
Ovih je dana istjecao i rok za predaju optužnice generalu Bobetku. Tvrdilo se da mu se optužnica ne može uručiti zbog njegova zdravstvenog stanja, koje mu je doduše još nedavno omogućilo da primi neke počasti i predstavnike nekog grada. Ali tako to biva u ljudi koje pritišće teret godina i breme bolesti. Odjednom više ne mogu primiti ni list papira. I to se može razumjeti.
Ali nije očito ipak riječ o tome, jer je Vlada odlučila optužnicu poslati branitelju, ali tek pri kraju roka koji je odredio Haag, takoreći u posljednjih pet minuta.
Nema smisla ponavljati ono što je već mnogo puta rečeno, pa navoditi da ne šalje optužnicu Vlada, nego Sud, ne branitelju, nego generalu itd. Bitno je da je to i opet moralo kasniti i biti »navodno« uručeno i »navodno« odbijeno, jer, eto, nije bilo vremena da se to učini kako treba.
Nije točno da ova vlast nije održala svoja obećanja, ona to samo nije stigla učiniti, pa joj zbog toga baš i treba još jedan mandat da bi to mogla učiniti. Tako nam barem poručuju. Krađa slika iz Banskih dvora, što je samo po sebi banalan događaj koji bi se vjerojatno mogao dogoditi u mnogim zemljama, jasno pokazuje kako u nas nitko ne radi svoj posao kako treba.
Trebalo bi negdje, nekako naći one koji znaju i žele raditi i koji bi bili spremni posvetiti koju godinu svog života uređenju vlastite domovine i unaprjeđenju kvalitete življenja njenih građana.
U potrazi za takvima trebalo bi na sljedećim izborima dati svoj glas onima na čijim će listama biti mladi, sposobni i odlučni ljudi, a ne onima čiju smo nesposobnost, neodlučnost ili gramzivost već upoznali.

Autorica je sveučilišna profesorica psihologije u mirovini.

Uz dopuštenje autorice prenijeto sa stranica Vjesnika od 14.04.2003. godine.

(Izvor: www.vjesnik.hr )