Ljudi uz koje smo rasli, a koje smo zaboravili
Kaputic, umaćeni konjski repić umotan ponekad u nekakvu punjđicu, sitni vukući koraci, pognuta ramena i glava, preko 60-tak godina i podočnjaci sa zalutalo-odsutnim pogledom ala tuni Pluto tako sam zapamtio Demira.
U stvari nisam ga niti poznavao kako treba, osim iz prolaza kada se Prvomajskom gegao iz gostione Kod Rue vjerojatno negdje na putu prema kući.
Znao se je, brian, dobro ublembiti, usta su mu znala nabreknuti, pocrvenjeti i napuniti se slinom koja je lagano curkala dok se vukao uz zidove zgrada u Ribarskoj.