Poslovni imenik
vijesti
danas
zanimljivosti
InfoTech
Humor
 
kolumne
Stričeva kuharica
Kumina makrobiotika
Dobra glazba
Portreti
Osobni stav
Škovacera
Duplerica
Moja Pula
More
Dnevnik putnika
Guzo na putu
Off the record
Zdravlje
Odasvud pomalo
 
gradski vodič
događaji
restorani
zabava
povijest grada
spomenici
prijevoz
smještaj
 
Kliknite i vidite �ta se krije s druge strane



Dostava stanja brojila el.energije.

Interaktivni plan grada Pule - CROMAPS



Ured za katastar.
Pregled zemlji�nih knjiga.
Parentium - nezavisni portal grada Poreča
Moja Pula Sve što nas veseli i rastužuje u našem gradu
Demir


Ljudi uz koje smo rasli, a koje smo zaboravili

Kaputic, umašćeni konjski repić umotan ponekad u nekakvu punjđicu, sitni vukući koraci, pognuta ramena i glava, preko 60-tak godina i podočnjaci sa zalutalo-odsutnim pogledom ala tužni Pluto – tako sam zapamtio Demira.

U stvari nisam ga niti poznavao kako treba, osim iz prolaza kada se Prvomajskom gegao iz gostione Kod Ruže – vjerojatno negdje na putu prema kući.
Znao se je, brižan, dobro “ublembiti”, usta su mu znala nabreknuti, pocrvenjeti i napuniti se slinom koja je lagano curkala dok se vukao uz zidove zgrada u Ribarskoj.

Mnogi ga nisu ni znali po izgledu, ali su ga znali po imenu. Demir – poznati “Pulski slikar Arene”. A njegovih Arena bio je u to doba, šezdesetih prema sedamdesetima, pun grad. Izgledalo mi je nevjerojatno da je taj “slinavi pijanac” uspijevao biti tako produktivan. Njegove su Arene krasile mnoge izloge u bivšoj Prvomajskoj (za one mladje – to je danas ulica Sergejevaca), a pogotovo staklarsko-galerijsku radnju preko puta Ruže gdje je danas jedan od gomile polupraznih kafića. Ovaj je čak i zatvoren zadnje vrijeme. U ono doba izlog je buo pun Demirovih Arena uokvirenih okvirima za slike iz asortimana radnje.

Demirova opčinjenost Arenom bila je nevjerojatna. I uvijek je to bila Arena iz nekog nedostupnog kuta – kuta pod kojim ste je mogli vidjeti sjedeći jedino negdje na sredini Pulske luke. Ali osim Arene bilo je i “morskih motiva” i što je bilo posebno uočljivo na svim njegovim slikama – to je nebo. Boje neba koje su izgledale nestvarne, ali si ih se sjetio svaki put kada bi u smiraj dana šetao uz Lungomare. Nevjerojatne kombinacije oblika i boje oblaka.

I to je sve sto znam o Demiru.

Čak ne znam ni kako mu je bilo pravo ime. Ali nisam ga zaboravio. Ipak je on bio “netko” u mome djetinjstvu. I dok sam bio negdje na studiju u Zagrebu, Demir je jednostavno “nestao” i dugo ga se nisam niti sjetio. Sve do skoro, a od onda mi nekako misao često bježi u sjećanje na ljude iz mog djetinjstva i mladosti, s kojima nikad nisam imao nikakvog kontakta, ali koje sam zbog tkozna čega zapamtio.

Ne znam ni da li je umro, i ako je, ni kada ni kako je umro. A vjerojatno je da je umro, jer duuugo ga nisam vidio. S njime je otišao jedan dio Pulskog duha tog vremena. Ali ostale su negdje njegove slike. Vec desetak i vise godina nisam vidio nigdje nijednu njegovu Arenu, a nekada su ih bile pune brijacnice. Pitam se gdje su nestale… Nadam se da ih ljudi nisu bacili, jer Demir to nije zasluzio…. Vjerojatno te slike danas imaju neku svoju posebnu vrijednost….

Ako se jos netko sjeća Demira, zna o njemu nesto više ili zna gde se danas može naći neka njegova Arena, bilo bi mi drago da mi to javi na stric@pula-online.com

Hvala. 1-11-2005: 264


17.10.2002.
Nemoguće ostvariti vezu prema bazi podataka!
povratakMoja Pula