ESEJI O MORU
Piše: Damir Miloš
Poštujući ocean, i mnogo iskusnije koji su imali prilike većinu života provesti na toj golemoj slanoj vodi, o vlastitom iskustvu oceana izbjegavao sam govoriti i pisati u prvom licu. Ja i ocean!? Već na prvi pogled zvuči vrlo neskromno.
Ali, kako sam imao prilike nekoliko puta zaploviti oceanom, sve mi se češće događalo da sam o oceanu morao govoriti. Kad god bih na to bio primoran, osjećao sam se nelagodno. Jer bilo je očito, što sam više o oceanu govorio, to sam više o oceanu lagao.
Oluje su postajale sve jače, valovi sve veći...nedostajala su još samo morska čudovišta.
Pokušavajući otkriti razloge toj nevjerojatnoj lakoći laganja, počeo sam naslućivati da se tu i ne radi o laganju. Jer bit je u pričanju priča.
Pomorci su oduvijek odlazili nekamo, u nepoznato. Dok su Heraklovi stupovi označavali kraj poznatog svijeta, oni koji su se usudili zaploviti dalje od njih, ako bi se vratili, pričali bi o golemim i začudnim čudovištima, o stvorenjima koji im nisu dopuštali otploviti još dalje, možda i do kraja Svijeta. I tako je to bilo stoljećima, možda i tisućljećima.
No, kad se Svijet zaokružio u kuglu, i kad je potraga za krajem Svijeta izgubila smisao - morska su se čudovišta povukla u najtaminju dubinu oceana. Dogodilo se to negdje u ono doba kad je svaki rt već dobio svoje ime, kad je svaki moreuz zazivao kapetana koji ga je otkrio. Živog, mrtvog, svejedno.
n a s t a v a k >>>
(Izvor: www.Morsko-prase.hr )
11.02.2003.
More