Danju su ljudi lomili kamen, lovili, solili ili sušili ribu u otočkoj zavjetrini, sjekli šumu i - motrili nebo pri zalazu sunca.

Ako bi se dogodilo da priprijeti studen ili koja druga od "tijatskih nenadinja", neki od nevoljnika ili, pak, Muto, samotni stanovnik Tijata, slao je u selo danju po tri dimna, a noću isto toliko ognjenih vapaja. Prvić je uvijek čekao na nogama, a zvonki zov sa zvonika razlijegao se njegovim plećima i upravljao ljude na vjekovni put majke izbavljenja.

Žene, starci, djeca i djevojke s batom u grudima hitaše na molitvu u crkvu, dok su ranarnik, svećenik i glavar sela dočekivali porodične prve glave, s ponešto hrane, tople odjeće i sa svježnjevima najbolje užadi. Iskusniji pak ljudi ozbiljna lica povezivaše sve lancane jednu za drugu.

n a s t a v a k >>> (Izvor: www.Morsko-prase.hr )