Sinoć je u Puli svečano otvoren 53. Festival igranog filma; recimo da je bilo svečano ili je barem tako trebalo biti.
Sam čin otvorenja bio je nemaštovito i nepotrebno navlačenje publike koja je to dočekala mukom kao što je i zaslužio, a jedino što je odudaralo iz tog nemaštovitog uratka ceremonije otvaranja bilo je pjevanje 'Lijepe naše' u izvedbi muškog zbora valjda prve generacije dječjeg pjevačkog zbora Zaro (just kidding :-)) , a pod ravnanjem Linde Milani; ukoliko me vid nije prevario. Himna je bila intonirana u nekakvoj verziji istarskog etno ozračja – taman toliko da nas 'oni od priko Učke' opet optuže za nekakvo autonomaško preseravanje. Kao pokušaj pohvalno, ali kao izvedba malo je škripalo, naročito u kontekstu cjelokupnog scenskog promašaja svečanog otvaranja. Uostalom uvijek sam se pitao zašto je himna potrebna u takvim trenutcima.

Ono što je sinoć jedino valjalo u Areni bio je film koji je otvorio Festival. Dobar scenaristički predložak, dobra gluma, izvrsna fotografija i odvratan ton. Ton majstor kao da je malo nagluh, ali mislim da se to više odnosi na majstora razglasa u Areni nego na tonmajstora filma, jer su i ostali zvučni efekti ceremonije otvaranja bili takvi da su se mnogima odlijepile dentjere dok je 'uživo škripao' LET 3.

Danas je na redu još jedan dobar film po predlošku Ante Tomića, Što je muškarac bez brkova, pa vam toplo prepotučam da ga pogledate.