Čak ni sam čin prcanja nije toliko moralno upitan u ovome filmskom uratku, jer bože moj svi mi to činimo, ali nismo u stanju to tako lijepo snimiti, koliko zdušnost koju u to unose glavni junaci, napose junakinja. Predanost koju ona unosi u cijelu aktivnost frapirala je i zadivila i najveće eksperte na ovome području. Takvim zalaganjem prosječni hrvat, koji dva puta dnevno upražnjava statistiku prcanja, jednostavno nije u stanju ispuniti svoj nacionalni zadatak. Nema šanse.

Već dugo nije viđeno tako dobro baratanje s curinim cvjećem. Malo je reći dobro, malo je to reći. Zdušno i predano bio bi bolji izraz. Veseli mu se, igra se s njime, miriši ga, cmače, milki, prći usne i usnice... jednom rječju ponosni vlasnik mora biti presretan prijemom na koji je naišao njegov buketić. Neka se vlasnik ne uvredi na ovaj deminutiv, ali to puno ljepše zvuči nego reći ... no, pogađate već, ne?. A gledaocima dođe milo oko srčeka kada vide sav taj entuzijazam i radost. Čista glazba. Oda radosti. Bethoven. Nekima bude milije nešto niže od srčeka, ali to su oni pokvareni perverznjaki što samo o tome misle. Sram ih bilo.

Nezgodno je malo to što se filmić pojavio baš u trenutku kada je Vlada uspjela nagovoriti Sabor da odustane od ribolovnog pojasa, od smanjenja PDV-a i tko zna čega sve još. Zločesti građanin bi mogao pomisliti da je to izraz bezrezervne i nesebične podrške Vladi u njezinu nastojanju da se priključimo EU. Odvraća pažnju javnosti od tako ne-europske reakcije oporbe, a ujedno se može shvatiti kao kandidatura djevojke sa sela za EU parlament. Ako može Cicciolina, zašto ne bi mogla i ona.

Ali svakog čuda za tri dana dosta, pa tako i ovoga. Filmska umjetnost ide dalje.

Rude Puce