Eto, malo sam se ispucao pa da nešto i napišem kad sam već i sinoć bio u kino Areni. Ali samo na prvom filmu.

Kad počne film obično ide i špica, a sinoć il' je nije bilo na početku ili sam je prespavao. A na kraju, ona odjavna - sikteruša, nikako da završi. Svi su tamo bili izlistani - i Catering služba i vozači i sve vrste osvjetljivača i tonskih stručnjaka i gomila nekih za koje nisam ni znao da postoje, ali nisam vidio ništa o asistentici babe Pećarice. Ali nema veze – ipak je to samo špica.

Film "Svjedoci", Vinka Brešana, počeo je neosvjetljen, u stvari vrlo tmurna noćna snimka – kiša i kolona vojnih vozila. I cijeli je bio takav sve do samog kraja kad je granulo «rosso di serra, bell tempo si spera». Tema je ratna ali i pomalo aktualna – Haška. Ista mati odgojila dva sina – jedan svjestan, a drugi glupav, povodljiv i bez svoga «ja». Glupavi počini zločin zato jer ga ne pazi «veliki» brat, koji je iz objesne zajebancije tog glupavog (i nosatog) ostao bez noge, pa da bi prikrio taj zadnji zločin glupavi pokušava ubiti dijete-svjedoka, ali se nekako nećka i dotle dolazi ovaj dobri bez noge i rješava stvar i uvodi opet izgubljene moralne principe u njihove rastrgane živote. Tako nekako. A sve u nekom mraku, pa sam skoro dreknuo «daj posvjetli sliku». Ali nisam. Dreknuo sam «smanji ton». Koliko god je bilo donekle gledljivo toliko nije bilo slušljivo. Ton katastrofa. Opći dojam «nit' miriši nit' smrdi». Drugi film nisam gledao. Nisam više imao snage, a i nažuljala me stolica u Areni. Sutra moram ponijeti jastučić.

Crni Roko.