Sinoć je Arena ponovo blistala u punome sjaju poput stare dame koja, eto, slavi jedan od jubileja u svojoj povjesti. Prepuna publike, ponosno je sjala ukrašena izuzetno dojmljivim svjetlosnim efektima koji su joj dali poseban svečarski ugođaj.
Za mene je počelo malo kilavo i otužno, barem na prvi pogled, jer je u jednome trenutku bio zatvoren automobilsku promet duž cijelih Giardina, kako bi preko Giardina slobodno prošla jedna kolona pješaka koja je neodoljivo podsjećala na kakav pogreb. Crna odijela, muk i pogledi prolaznika pridonosili su takvome ojećaju. No nije bilo ništa slično, to su naš gradonačelnik i ministar kulture sa svojim svitama promotivno odšetali od Doma branitelja do Arene.
Program otvaranja, u režiji Saše Broz, bio je efektan ali nije posebno «zapalio» publiku, koja je reagirala tek na pokoji isječak iz kratke retrospektive filmova koja je potom uslijedila.
Nakon svih tih uvodnih i svečarskih dijelova uslijedilo je otvaranje i dugo očekivani vatromet. Vatromet je bio pravo razočaranje – puno prekrasnih raketa koje, osim svega nekolicine njih, nisu uspjele doseći dovoljnu visinu da bi se vidjele iz Arene. Kao da je rađen vatromet za nekoga tko je stajao na Rivi. Djelovao je vrlo anemično i osim nekoliko posljednjih raketa koje su izmamile pokoji uzdah publike nije bio dostojan jubileja koji se slavio.
Potom je uslijedio film večeri – Konjanik, Branka Ivande. Povjesni zapis o nesretnoj ljubavi, protkan onim što se proteže i do današnjih dana na tim područjima – vjerska netrpeljivost instrumentalizirana i potaknuta sitnim osobnim interesima makjavelijevskih principa da ciljevi opravdavaju sredstva.
Od filmskih uloga posebno me se dojmilo ostvarenje uloge debelog age – Leilina oca. Filmska kamera također zaslužuje pažnju, za razliku od zvuka koji je bio neujednačen – na mahove nerazumljiv govor, a odmah potom scena s preglasnim backgroundom.
Sve u svemu film mi se svidio.
Crni Roko
20.07.2003.
događaji