J A D R A N P R I Č A
Piše: Filip Margan
U malom zaljevu Stinica podno Velebita je toga oblačnog zimskog dana godine 1943. bilo mnogo živahnije nego obično. Na betonskom mulu, na kojem su obično bile privezane male ribarske brodice, je sjedilo i ležalo 136 ranjenika -partizana. S njima su bili bolničari i grupa naoružanog spremstva. Vodio ih je komisar Branko Mamula, skoro pedeset godina kasnije razvikani jugoslavenski obrambeni ministar, koji je prodavao oružje diktatorksom režimu u Africi, iskorištavao obične vojnike ondašnje vojske za rad na svojoj vili u Opatiji i vojskom pokušao očuvati godine 1989 već raspadajuću Jugoslaviju. U vrijeme naše priče, prosinca 1943., je bio jedan od vođa partizansko-komunističkog gibanja protiv talijanskom i njemačkom okupatoru.
Međutim dok su se na Sredozemnom moru, Atlantskom i Tihom oceanu odvijali veliki ratovi na Jadranu je bila mala, ali važna bitka sastavljena od malih i slabo naoružanih brodova. Partizani su plovili na prerađenim ribarskim brodicama i tu i tamo kakvome starom parobrodu.
Jedan od takvih bila je Cetina, koja je u Stinicu došla da preveze ranjenike do otoka Visa. Vis je bio jedini Jadranski otok na koji još nikada nije stupio okupator. Na njemu je neko vrijeme bio štab oslobodilačke vojske s Titom na čelu i aerodrom na kojem su pristajali saveznički avioni, među njima i veliki engleski i američki bombarderi.
Cetina je bio stari putničko-teretni brod na paru, koji je do rata prevozio putnike, material, ovce i koze, drva, salatu, vino i brašno od kopna do dalmatinskih otoka. Onda su je preuredili za prijevoz ranjenika, iz salona su odstranili stolove i stolice, napravili ležišta, preuredili su prostor za teret na provi tako da su stavili slamu i prekrili je s vojničkim dekama. Ukupno je bilo mjesta za 136 ranjena partizana.
nastavak
(Izvor: www.morsko-prase.hr)
14.07.2003.